Odmah da napomenem da tekst koji slijedi ne daje odgovor na pitanje iz naslova, ali pokušava osvijetliti širi kontekst i mogućnosti koje Bosna i Hercegovina ima u svijetu koji se mijenja.
Liberalna demokratija Zapada
Odavno je poznato da zapadna demokratija ima skrivene varijable koje su u stvari njeno pravo lice. Sada, kada je zapadno društvo došlo do vrhunca krize te varijable sve više izlaze na vidjelo i otvaraju oči sve većem broju ljudi koji su donedavno vjerovali u proklamovane “zapadne vrijednosti”.
Iza retorike slobode, ljudskih prava i vladavine prava, stoji mehanizam moći koji funkcioniše na temeljima korporativne kontrole, medijske manipulacije i neusklađenosti između javno izrečenih političkih stavova i stvarnog ponašanja političara. ( politička hipokrizija ). Demokratija, kakvom se predstavlja, sve više liči na vlast manjine nad većinom, uz privid slobodnog izbora.
Tragedija Palestinaca u Gazi je na najbrutalniji način pokazala pravo lice Zapada. U trenucima kada su se očekivali principi pravde, ljudskosti i neutralnosti, svijet je svjedočio šutnji, saučesništvu i otvorenoj podršci sistemskom nasilju. Ta šutnja i dvostruki standardi razotkrili su duboku pukotinu između zapadnog morala i zapadne prakse.
Izbori, nekad simbol političkog suvereniteta građana, postali su ritual bez stvarnog značaja: dva gotovo identična politička bloka ( slučaj u većini zapadnih zemalja ), pod kontrolom istih ekonomskih centara, smjenjuju se na vlasti, dok ključne odluke ostaju van domašaja volje naroda. Umjesto sadržajne političke rasprave, dominiraju spinovi, strah i fabrikovana polarizacija. Mediji — nekada “čuvari istine” — postali su produžena ruka centara moći, formirajući mišljenje, a ne informišući javnost.
Krize, poput pandemije, klimatskih izazova i ratova, dodatno su ogolile licemjerje sistema: zakoni se suspenduju, slobode se ukidaju, a sve pod izgovorom „višeg cilja“ — zaštite građana, dok se istovremeno povećava kontrola, nadzor i profit elita.
Upravo tu na scenu stupa tzv. meki (soft) totalitarizam — novi oblik represije koji se ne oslanja na brutalnu silu, već na društveni pritisak, cenzuru pod maskom “govora mržnje”, zatiranje razlika i prilagođavanje normama koje su postavile vladajuće elite. Ljudi bivaju uvjetovani da se samocenzurišu, da misle “kako treba”, da se ponašaju u skladu s novim normama koje nisu plod slobodne volje, već medijske indoktrinacije i tehnološke kontrole. Nema više potrebe za diktatorima kada postoji iluzija izbora, stalni nadzor i unutrašnja autocenzura kao nova forma ropstva.
Alternativni modeli koje nude sile Istoka
Ako je Zapad izgubio moralni autoritet koji je nekada tvrdio da posjeduje, postavlja se pitanje — postoji li alternativa? U eri multipolarnog svijeta, sve više pažnje privlače sile Istoka: Kina, Rusija i Indija, koje nastupaju s drugačijim narativima i sve većim globalnim uticajem.
Kina predstavlja model autoritarno-tehnokratske države koja uspješno kombinuje centraliziranu političku kontrolu s tržišnim kapitalizmom. Uspjeh u ekonomskom rastu, infrastrukturi i smanjenju siromaštva neosporan je, ali dolazi uz cijenu snažne cenzure, nadzora nad građanima i ograničenih političkih sloboda. Kineski model ne obećava slobodu, već stabilnost, efikasnost i kolektivni interes — ali uz visoku cijenu individualnih prava.
Rusija, sa svojom kombinacijom nacionalizma, konzervativizma i državnog kapitalizma, pozicionira se kao branilac suvereniteta i multipolarnosti. Međutim, ruski sistem je i dalje obilježen autoritarnim upravljanjem, ograničenom slobodom medija i centralizacijom moći. Iako kritikuje dvostruke standarde Zapada, sam često primjenjuje iste principe u vlastitoj unutrašnjoj i vanjskoj politici.
Indija, kao najmnogoljudnija demokracija svijeta, nalazi se na prekretnici između liberalnih ideala i rastućeg populizma. S jedne strane, posjeduje raznovrsnost, civilizacijsku tradiciju i potencijal za ravnotežu između Istoka i Zapada. S druge strane, suočava se s izazovima u pogledu vladavine prava, vjerske tolerancije i društvene jednakosti.
Dakle, Istok nudi alternativu Zapadu, ali ne nužno i pravedniji sistem. Ono što nude jeste drugačiji pogled na svijet — zasnovan manje na individualizmu i univerzalizmu, a više na suverenitetu i tradicionalnim kolektivnim vrijednostima. U toj raznolikosti možda leži šansa za novi balans, ali ne i garancija za pravdu.
U konačnici, ni Zapad ni Istok ne predstavljaju konačno rješenje. Pravo pitanje možda glasi: da li čovječanstvo može izaći iz logike dominacije, kontrole i interesa, i krenuti ka istinskoj civilizaciji koju karakteriše pravda i sloboda?
Odgovora na ovo pitanje za sad nažalost nema.
