FIS - Kolekcija jesen / zima 2017 Preduhitrite hladnoću sa STIHL kvalitetom!

 

Suvremena urbanizacija i sve veći i intenzivniji razvoj prometa i izgradnja prometnica, ekstenzivnije  poljodjelstvo i stočarstvo, proširivanje obradivih površina na područjima planinskih oblasti, prekomjerna sječa šuma i izlovljavanje divljači postavljaju pred nas zadatak očuvanja i zaštite naših planina. Sve je zapaženiji odlazak ljudi u planine u formi kraćih izleta ili aktivnog planinarenja. I jedan i drugi vid boravka u prirodi ima svoje prednosti i radosti, čari i ljepote. To je ono što nam je ustvari dala i čime nas je zadužila priroda. No, ne može se reći da smo mi njoj vratili adekvatan dug.

Nakon samo jednog izleta veće grupe izletnika, prelijepi planinski pejzaž zna ostati kao napušteno bojište. Gomile papira, smeća, stakla, konzervi, polomljeno drveće, izgažena i spaljena trava, slika je koju nitko ne bi poželio.
Prilazi planinama su izgradnjom prometnica postali pristupačni svima. Izgrađene su uspinjače, često glomazni ugostiteljski objekti, energetska postrojenja, dalekovodi, kamenolomi, koji su u velikoj mjeri oštetili i uništili iskonsku ljepotu naših planina. Briga za zaštitu planina mora biti briga svih nas, a aktivnosti i nastojanja da se naši alpski rezervati i planinski predjeli održe što je moguće više netaknutim od nekontroliranog utjecaja ljudske ruke, naša svakodnevna preokupacija. Administrativnim mjerama i  zabranama ne postiže se puno, te je potrebno poduzeti  i druge aktivnosti kao što su pravovremena edukacija u odgojno-obrazovnim ustanovama, te razvijanje osjećaja ljubavi i humanijeg odnosa prema prirodi, posebice kod mladeži.

Rijetke ekološke udruge nisu niti približno dostatne, jer su uglavnom svedene na volonterski rad pojedinaca, koji su nažalost nemoćni pred bahatošću i silinom potrebe moćnika da se sve prirodne ljepote naših planina pretvore u gomile lako zarađenog novca.
( nekontrolirana sječa šuma, izgradnja hidrocentrala, kamenoloma, vikend naselja, odlagališta smeća itd.).

Stoga bi svaki planinar trebao  voditi računa da bar on ničim ne zagadi prirodu i naruši njen tisućljetni sklad. Kad dođemo na planinu, uvijek trebamo razmišljati kako  smo došli u nečiji dom, u nečije stanište, kako pijemo (ili nažalost zagađujemo) nečiju vodu, kako ga ometamo bukom, kako gazimo po njegovom tepihu, kako bacamo smeće po nečijem dnevnom boravku ili blagovaonici, kako smo spremni čak i ubiti, kako smo, ako se tako ponašamo zločinci ili najblaže  nepoželjni gosti.

Nikome sigurno nije teško ambalažu od hrane i pića vratiti sa sobom, jer je uglavnom nosimo nizbrdo i jer je njena težina svega par posto od težine svega onoga što smo nosili uzbrdo. Uzgred rečeno, jednoj tankoj najlon vrećici treba 100 godina da istrune, a koliko tek treba plastičnoj flaši ili limenci?

Prelijepo planinsko cvijeće naprosto mami na branje, ali znamo i sami da je samo toplota naše ruke dovoljna da ono uvene, a u saksiji u našem domu već sutradan izgleda jadno. A gdje smo to mi bili kada ga je bilo potrebno posaditi, okopati ili zaliti. Pa imamo li ga pravo brati?

Svaki planinar dobro zna kolika je blagodat vatre u hladnim planinskim noćima, kako je ukusna hrana pripremljena na njoj, koji ugođaj stvara njeno svjetlucanje i pucketanje. Također smo svjedoci, kako ista ta vatra  ako se našom nepažnjom otme kontroli u svega par sati može uništiti na milijune stabala drveća i  kako bez doma ostane bezbroj životinja i ptica. Ako smo spremni uživati uz vatru, uložimo još malo dodatnog truda te je iza sebe ugasimo, a prostor oko vatre ostavimo kakav smo zatekli.

Uglavnom, ako smo prošli kroz prirodu, a pri tom iza sebe ostavili bilo kakav trag osim traga svojih stopala, uživali smo  samo mi  a sve drugo je zbog toga patilo. Dali je to primjereno čovjeku?

Kada bi svatko od nas postavio sebi zadatak da u prirodi ništa ne uništi, zaprlja  i pokvari, i kada bi bez ustručavanja na to svakodnevno upozoravali druge, bilo bi šanse da ni naši potomci uživaju u istim prirodnim ljepotama kao i mi.

(0 glasova)

Autor teksta

Mirko Matijević

Rođen 2.3.1961. u malom selu Matijevića brdo, a od treće godine živio u Fojnici- Općina Maglaj. U Maglaju završava osnovnu školu i Gimnaziju, te 1979. godine upisuje studij u Sarajevu.
Prelijepe sarajevske planine i dobri ljudi planinari čine da mu planinarstvo postane više od slobodne aktivnosti. Kao mladi ali neuobičajeno aktivni planinar, uspješno vodi planinarsku sekciju na Poljoprivrednom fakultetu, gdje biva zapažen od Predsjedništva Univerzitetskog planinarsko skijaškog društva „Bukovik“ koje ga 1981. godine imenuje tajnikom Društva.

Stupanjem na ovu dužnost, intenzivira svoju planinarsku aktivnost, završava školu planinarskih vodiča i tečaj alpinizma, inicira i rukovodi većinom aktivnosti planinara Sarajevskog univerziteta, organizira brojne planinarske izlete, pohode, ekspedicije, sudjeluje u istraživačkoj djelatnosti Društva, aktivno sudjeluje u izgradnji i obnovi planinarskih objekata, markiranju planinarskih staza, akcijama spašavanja u planini, organizaciji kupa Univetziteta u skijanju i planinarskoj orijentaciji, kao član tehničke službe u pripremama i organizaciji Zimskih olimpijskih igara 1984.

U Sarajevu živi, radi i planinari do 1990. godine, kada dobija radno mjesto nastavnika u Zavidovićima, a sljedeće godine u Žepču gdje živi i radi i danas.
U Žepču nastavlja svoju planinarsku aktivnost, utemeljuje 1999. godine Planinarsko društvo „Vis“, inicira izgradnju i gradi planinarski dom na Matinskom visu, vodi planinarske škole, ljetne kampove, kao predsjednik Društva organizira brojne planinarske i skijaške izlete i ekspedicije u domaća i inostrana gorja. Od 2003. do 2011. godine obnaša dužnost Ptredsjednika Planinarskog saveza Herceg- Bosne, planinarske asocijacije koja okuplja preko 30 planinarskih društava diljem BiH.

Tijekom svoga tridesetpetogodišnjeg bavljenja planinarenjem ističe kako jako mali broj vikenda nije aktivno proveo u planini. Za to vrijeme je prepješačio na desetine tisuća kilometara, sudjelovao u gradnji i obnovi preko 20 planinarskih domova, markirao preko 100 kilometara planinarskih staza i transverzala, uspješno organizirao i realizirao oko 1000 planinarskih izleta, pohoda i ekspedicija, organizirao preko 50 planinarskih škola i tečajeva, sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja u planini, sudjelovao u organizaciji desetina planinarskih manifestacija veći razmjera, organizirao brojne izložbe planinarske fotografije, izložbe gljiva, minerala i kristala. Tijekom svojih boravaka u planinama stekao je brojna znanja i iskustva, poznaje preko 1000 vrsta gljiva , a bere i konzumira preko 300 vrsta, dobar je poznavalac ljekovitog bilja, planinske flore i faune, posjeduje vlastitu zbirku od preko 400 primjeraka stijena, kristala i minerala. Planinariti i zavoliti planinarenje, naučio je na tisuće djece i odraslih, aktivni je planinarski vodič, skijaš i spasavalac, odlično poznaje sve planine BiH i šireg okruženja, a ponosan je na tisuće planinarskih prijatelja diljem svijeta.
Iz planine je uzimao koliko je morao, a planini ostavljao koliko je mogao, i nada se tako nastaviti, dok ga noge i zdravlje budu služili.