Većina ljudi, kada zamišlja život, prva slika ili asocijacija je voda. Vjerojatno iz razloga što veći dio naše planete Zemlje, kao i našeg organizma, čini voda. Bez vode nema života. Zato književnici i pjesnici tako rado upoređuju život sa  okeanom kojim plovimo, govore o životnim plimama i osekama, o ljudskim brodolomima, o rijeci koju nama valja prijeći da bi stigli na neku drugu obalu.

Jedan od bitnih elemenata koji određuje kako ćemo ploviti i kormilariti na svom životnom čamcu ili brodu, pored znanja i sposobnosti, jest svakako i instinkt samoodržanja ili nagon za preživljavanjem. Taj nagon života, tvorac psihoanalize S. Freud nazvao je erosom, što u prevodu znači ljubav prema životu.

Obzirom da je čovjek socijalno biće, on se veže, on formira privrženost, što mu daje osjećaj sigurnosti, povjerenja, stabilnosti, vjere i nade. Međutim, u tom posesivnom vezivanju, katkad pomislimo kako život traje vječno i da se smrt nama bliskih osoba neće dogoditi, ili barem neće se dogoditi nama.

Neki psiholozi kao osnov svih neuroza nalaze u strahu od smrti.
 
U nekadašnja vremena smrt se prihvaćala kao sastavni dio života, nešto obično, dodirljivo, kao prelazak s jedne strane obale na drugu, kao preseljenje duše selice iz jednog u drugi kraj i ostajala nam je nada u ponovni susret na nekim drugim koordinatama.

Kada umre neka osoba koju volimo, tužni smo, kao da s njom odlazi dio nas. Tu tugu osjećamo zato jer su oni koji su umrli nekada bili sastavni dio našega života. Gubitkom drage osobe, tuga nas obuzima, jer shvaćamo da smo sada manje posjećeni, manje voljeni, manje zagrljeni, manje nasmijani, manje ogrijani – jer zrake toplote koje su nam te drage osobe pružale – sada nam nedostaju. Nedostaje nam komunikacija, topli odnos sa tom osobom, nešto što se više ne može povratiti, nego samo spominjati.

Pogotovo smo tužni ako smo u svom žaru i gorljivosti, povrijedili nekoga misleći kako ćemo imati bezbroj šansi za ispriku, popravak, izvinjenje ukoliko pogriješimo. Tako i mnoge patologije nastaju iz bolesnih odnosa, umjesto da smo jedni drugima lijek. Tada nam je žao što smo štedjeli svoje lijepe riječi i tople emocije. „Nikada mu nisam dovoljno rekao/la što osjećam prema njemu/njoj, koliko mi je značio/la…“

Poslovica kaže: ljudi su živi, nisu umrli sve dok se o njima govori, dok se spominju. Međutim, bol koju mi osjećamo njihovim odlaskom ima svoje jasne psihološke uzroke, i ona se može preoblikovati u neku novu snagu, dobiti novi smisao. Jer bol prvenstveno osjećamo zbog nas samih.

„Mislim, dakle postojim“ zvuči nam odviše racionalno i osobno. (pri čemu zaboravljamo društveni aspekt ljudske egzistencije, a taj je: sve dok drugi misle o meni, živ sam, postojim).

Danas smrt bliske osobe ili čak iščekivanje vlastite smrti predstavlja nepodnošljiv teret jer smo potpuno nepripremljeni za takvu mogućnost. U strahu smo i čini nam se da je najsigurnije pobjeći od svake opomene.  A upravo saznanje kako smo smrtni treba da nam udvostruči naše napore da izvučemo maksimum iz života i skoncentriramo se na život u vrlini i radu. Barem ćemo moći reći, da smo dali sve od sebe. Življenje punim plućima daje vam dobru poziciju, naravno, ukoliko ste imali ispunjen i smislen život, ako znate da niste uzalud živjeli. Dobar život, u kojem ste voljeli i bili voljeni, nekome bili važni – to je najviše što bilo ko može očekivati. Zato je važno pronaći svoj smisao života, kako biste znali kako kvalitetnije živjeti.

Prvi korak u razvijanju vlastitog stava prema smrti, gubitku i bolu jeste prihvatanje vrijednosti života. Najbolji način za to jeste življenje za svaki trenutak. Potrebna vam je svijest o prolaznosti koja će vas zadržati na tom putu.
Druga stvar jeste život u sadašnjosti. Mnogi ljudi stavljaju se u službu prošlosti ili budućnosti. Historija je prošlost, na nju ne možemo uticati, ne možemo je promijeniti, ono što je već ispiljeno ne može biti cjelovito. Ne možemo ponovo ispiliti piljevinu. Budućnost ne znamo, u nju možemo vjerovati, ona nam može ponuditi nadu i utjehu. Ali vi živite baš sada, u ovom trenutku.

Možda vam se ovaj sadašnji trenutak čini nepodnošljivim? Majka koja je ostala bez djeteta, tuguje za njim već 20 godina. Ta tuga je jedini način da produži svoju ulogu majke. Međutim, potrebno je tu tugu preoblikovati u sjećanje na svoje dijete u njegovim najboljim danima, preoblikovati u sjećanja na najdragocjenije trenutke koje smo s njim proživjeli i koje nam ni smrt ne može oduzeti. Majka nikada neće zaboraviti na svoje dijete. Ali, ako svoju tugu preoblikuje u lijepa sjećanja, onda može sebi dozvoliti da uživa u životu. Jer sada je sjećanje na njega postalo nešto prijatno.

Umrli uvijek žive u našim srcima. Za zdravlje je preporučljivo uvijek se sjećati dobrih stvari i zaboraviti loše.

Filozofi kažu da je tajna u ljubavi bez sebičnog vezivanja, jer ljudi znaju doživotno biti skršeni bolom zbog gubitka voljenog bića, a najviše su zapravo pogođeni svojom vezanošću, a ne svojom ljubavlju. Međnun, koji je bio pogođen prevelikom ljubavlju prema Lejli, čim je svoje srce vezao za Boga, otpustio je svoju bol zbog Lejle.

Srce koje je povrijeđeno i zatrovano osvetom, lakše će kucati ako oprosti. Ne zato što je ta osoba zavrijedila da joj se oprosti, nego zato što smo svojom otrovnom ljutnjom poput jakog lanca uvijek povezani sa njom. Ta ljutnja formira lanac povezanosti sa tom osobom. Vezuje nas ljutnja i mržnja, ta najgora i najubitačnija emocija, koja onda na kraju otruje i uništi i nas. Oprostom - mi se odvezujemo od te osobe, puštamo je neka ide od nas, s pravednim  Bogom, koji će o svemu da sudi. U tom slučaju i vjera nam nudi utjehu.

Pomisao i na to da je vaše voljeno biće preselilo na bolji i pravedniji svijet također može biti neka nada i  utjeha. Kada otrovne magle zla počnu ljude usisavati, i sama pomisao da život nije kraj može čovjeku biti utjeha.

Pokušajte se međusobno voljeti, poštovati za života, širi dobrotu i samilost prema svemu što vas okružuje. Ako vas ipak napusti draga osoba, i tada vaše srce napunite ljubavlju prema životu, i tada trebate voljeti sjećanje na tu osobu, i smognite snage da se nasmijete naglas dok se prisjećate nečega što je ta osoba rekla ili uradila, i tada zaplačite kada osjetite tugu zbog njenog odsustva. Zaista nije potrebno zauvijek se zatvarati u čahuru bola. Ako je dio Vas otišao sa voljenim bićem, oslobodite se vezanosti i ponovo ćete biti cjeloviti. Zaista svi smo putnici ka beskraju, i zaista svako biološko biće može uzeti pouke iz prirode. Jedino je čovjeku data mogućnost da izabere svoj pogled na životna dešavanja.

Završio bih sa istočnjačkom pričom o praznoj šoljici. Priča kaže kako je jedan pobožnjak držao pored kreveta šolju za čaj. Svake večeri pred spavanje okretao je šolju naopako. Ujutro bi je ponovno okrenuo da stoji uspravno. Kada ga je zbunjeni učenik pitao zašto to radi, pobožnjak mu je objasnio da tako svake večeri simbolički prazni posudu života u znak prihvatanja vlastite smrtnosti. Ovaj ritual ga je podsjećao da je obavio sve što je trebalo obaviti za taj dan i da je sada spreman za smrt u slučaju da ona po njega dođe. Svakog jutra ponovno je okretao šolju uspravno da bi prihvatio poklon novog dana. Svakog dana živio je samo za taj dan, potvrđujući čudesni dar života na njegovom početku, spreman da ga se odrekne na njegovom kraju.

Ili, kako je to pjesnik Rumi sročio:
„Vidjeh kako žalost pije šalicu tuge pa povikah:
„Kako je slatka, zar ne?“
„Uhvatio si me“, odgovori žalost,
„i upropastio mi posao.
Kako ću sada prodavati tugu kada znaš da je to ugodan dar?“

Promislite o ovome: Da li bi istinitost Rumijevih opažanja mogla ponuditi nov način reagiranja na teške okolnosti?

Lijep pozdrav, Selimović Elharun, psiholog

(1 Glasaj)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.