FIS - Kolekcija jesen / zima 2017 Preduhitrite hladnoću sa STIHL kvalitetom!

 

Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Kakva nam je danas klima u društvu –  možemo opisati riječima: kriza, problemi, nezadovoljstvo. Depresija postaje globalna epidemija.
Sve moguće neravnoteže u društvu još više jačaju netrpeljivost među ljudima. Potrošački mentalitet ljude tretira kao robu koja ima svoju cijenu i koja se troši, a stvari se vole. Umjesto da čovjek čovjeku bude lijek, jedni drugima postajemo toksični.

Svjetska zdravstvena organizacija je 1984. godine objavila izvještaj u kojem naglašava značaj duhovne dimenzije u cjelokupnom zdravstvenom stanju pojedinca. Molitva je priznata kao izvjesna forma meditacije, a za meditaciju je dokazano da usmjerava čovjekove misli na one stvari koje mu predstavljaju psihološku i emocionalnu podršku.

Vjerovanje u Boga pomaže i pomoglo je ljudima da podnesu život koji je nekada bio neizdržljiv (naročito u uvjetima izuzetno velikih životnih iskušenja, uključujući ona gdje gubimo vjeru u ljude i dobro. Vjerovanje u onaj svijet umanjuje naš strah od smrti. Oni koji su izgubili neke voljene osobe – očekivanje ponovnog susreta i sjedinjavanja na Pravednijem svijetu, pomoglo je da se preživi trauma zemaljskog gubitka tih osoba.
Pripadnost zajednici ljudi koji dijele slična ubjeđenja može itekako djelovati kao ublaživač udara, da se lakše živi i preživi u uvjetima teškog stresa. To da je istinska i zrela religioznost pojedinca pozitivan faktor za očuvanje mentalnog zdravlja nema sumnje među pojedinim ekspertima iz područja mentalnog zdravlja.Zrela religioznost usmjerava ljude na činjenje dobra, na pomaganje slabima i razumijevanje ljudi u nevolji. Zrela religioznost promovira moral, pravdu, dobrotu, strpljenje, ljubaznost u međusobnim odnosima, toleranciju.

Službena medicina je dosta dugo potcjenjivala značaj vjere da bi se očuvalo zdravlje (tjelesna i psihička ravnoteža) ili čak pobijedila bolest, nego je te pozitivne efekte vjere pripisivala autosugestiji, sujevjerju, intuiciji. Pod utjecajem tih materijalističkih znanosti odbacivao se pozitivan značaj vjere.
Mnogobrojne zamrznute i potisnute čovjekove bolne emocije polako se tope i nestaju u ozračju velikog povjerenja u Boga i njegovu milost i dobrotu prema čovjeku. Pogotovo jer vjera traži human i korektan odnos prema svemu živom.

Izuzetno je važna čovjekova spoznaja da njegov život ima smisao, što je izvorište vode u pustinji kaosa. Život je dar koji treba odgovorno i s ljubavlju prihvatiti. Upravo je zdravlje usko povezano sa odgovornim prihvaćanjem života. Misli koje smo odabrali misliti, ideje koje smo odabrali živjeti određuju naše zdravlje, sreću i smisao života. Vjera nas uči da „sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.“ „Svaki je čovjek na gubitku, osim onoga koji vjeruje i koji čini dobra djela i jedni drugima preporučujte strpljivost.“ Nismo rođeni samo radi sebe. Biti strpljiv znači i biti hrabar da se podnesu tegobe ili da se okuša u velikim stvarima. Samo nestrpljivi se obeshrabruju i povlače. Može li ijedna rana zarasti u trenu. Strpljenje je snaga onih koji znaju čekati. Kap dubi kamen, ne svojom snagom već upornim kapanjem. Naš trud, naša strpljivost i upornost otvara lepezu uspjeha. Strpiti se znači i suzdržati se od onih ponašanja kojima štetimo sebi i drugima ili su za druge neugodna. Vjera nas uči jačanju samokontrole, što koristi i našem zdravlju i odnosima sa drugima.

Obavljati molitvu na propisan način i u određeno vrijeme uči nas discipliniranju, uči nas redu. Održavamo li red i red će održavati nas. Molitva treba da nas odvraća od nevaljalih postupaka. Zabrane ubistva, zabrane suicida, zatim laži, klevete, krađe, bluda treba da se prihvaćaju bez pogovora. I u slučaju da se podlegne iskušenjima, čovjek se ne odbacuje nego njegov grijeh. Čovjek vjernik gleda na Boga kao na onoga koji prihvaća i nesavršenog čovjeka, i kao takav sposobniji je prihvaćati sebe i zdravo se odnositi prema osjećaju krivnje, praštati sebi, praštati drugima i posvetiti se pozitivnim ciljevima u životu
Vjera nas uči da budemo iskreni, da imamo pravo na istinu. Vjera nas uči saradnji sa drugim ljudima: ja pomažem drugima, a oni pomažu meni. Ja činim dobro drugima, a drugi ga čine meni. Tako na kraju svi dobivamo. Uostalom, niko nije otok sam za sebe, svi smo mi dio kontinenta. U vjeru se ne ulazi pod prisilom.

Majka rađa dijete, ali humani i duhovni odgoj čini čovjeka.
Obrazovanje treba da slijedi zahtjev da odgajamo ljude u duhu humanističkih vrijednosti. Na šta liči svijet bez ljudskosti: morala i duha. Obrazovati čovjeka bez morala stvara zlo društvo. Svakodnevni smo svjedoci da živimo u doba nasilja. Nasilje na ulici, igralištu, ucjene, nasilje na sportskim natjecanjima, u medijima, u obitelji, u filmovima naša je svakodnevica. Živimo u kulturi ovisnosti i suovisnosti. Mladi su postali robovi droge, pušenja, alkohola. Suvremeni život obilježava tzv. komercijalna zabava – svijet fikcije, potrošnje, igre.

Duhovni odgoj treba da nas usmjerava na zajedništvo, međusobno davanje i dijeljenje, za odricanje, pomaganje i skromnost u prohtjevima, vraćanju istinskim ljudskim potrebama, a ne samo izmišljanjem pustih i nedostižnih želja i njihovim ispunjavanjem. Duhovni odgoj treba da nas uči suosjećanju i pružanju ruke i pomoći slabim i posustalim, kao i dijeljenju radosti (bez zavisti) sa uspješnim. Duhovni odgoj treba da afirmira razvijanje osjećaja odgovornosti za sebe, svoju obitelj, svoje prijatelje i cijelu zajednicu te za opće dobro.

Na žalost, u svijetu je na sceni moralni relativizam - takvo moralno stanje u kojem se gube granice između dobrog i lošeg, odnosno dobra i zla. Poštovanje čovjeka i ljudskog života kao najviše vrijednosti ponudilo nam je i drugi krajnji individualizam, prema kojem se i želja pojedinca bolesnika da skrati svoje ljudske patnje manifestira kao ozakonjenje eutanazije u više zemalja, što opet stvara kaos u kojem je moralno i nekažnjivo oduzeti ljudski život.

Zdrava religioznost i duhovni odgoj uvijek traži prave vrijednosti i poticaje da se širi mir i čini dobro ljudima. Ona uključuje osjećaj samopoštovanja, samopouzdanja, daje nadu i optimizam, širi kulturu ljubavi, a ne osvete, promovira pozitivno mišljenje. Samo takva zdrava duhovnost se može iskoristiti u terapeutske svrhe.


Lijep pozdrav,
Selimović Elharun !

(0 glasova)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.