Tehnoteka Žepče

Davno sam ja 'pročito' da prosječni bosanski seljak knjigu ne voli. Radije će on lopatu i kramp u šake, nego knjigu pred oči! Sve drugo je njemu draže od nje!
Već rođenjem, na nadmorskoj visini iznad 632,57m, on odmah 'oboli' od bibliofobije, a od prvog školskog dana knjigu gleda kao pokoru, koju će morati 'otklečati', prije nego se dočepa punoljetstva i slobode, da utekne s rodnog praga i sam bira svoj životni put. Časni izuzeci, naravno, postoje i uvijek su postojali.

Priča prva: "FUJ KNJIGA"

- Ćino, Allah te spurio...ufati se knjige i uči..jebla te lopta cijeli dan! - viče mati Hatidža, dok on uporno pokušava da obori lokalni rekord - 150 pimplanja sa češkom gumenjačom.
Čitanku je 'zadio' između dva stuba avlijske jabuke, 'Petrovke'!
Pošto je on deveto dijete u porodici bio je i 'Titovo kumče', a takve je - prema nekom Ukazu predsjednika - država podmazivala u školovanju. Nekad školska torba, nekad sveske, olovke, linijari, globusi i ostali pribor.
Te 1965 godine, negdje u maju, stiže mu paket - pun knjiga!
Njegovo 'radovanje' nakon otvaranja je bilo:
- A, jooojjj - opet knjige! Šta će mi ovo? Ma, daću ja to Kemi, nek proda...more se za to i prava fudbalka kupit'!
U paketu - Ferenc Molnar, Mark Tven, Elin Pelin, Branko Ćopić, Mato Lovrak i još neki.
- Nemoj bolan prodavat'! Radije daj knjige u školu...imaćeš dobru ocjenu iz S-H, neće te prozivati za pjesmice, imaće učiteljica Rosa milosti prema tebi! - nagovaram ga i on ko fol pristade. Ne prođe ni deset dana, reče mi da su knjige prodane. U Žepču - za prave kopačke, "takve i Partizanovi igrači imaju!"
U školi...nimalo dobro! Do juna, ubra još kojeg keca i 'okinu nagodinu'!

Priča druga: "DRAGA KNJIGA"

Ona je bila žena, koju su svi poštovali i voljeli. Kao jedan od kulturnih svjetionika tadašnjeg Begovog Hana, u Donjoj Koloni, živjela i deverala samohrana majka četvorice sinova i jedne kćeri. Slavonka porijeklom - Marija Repinac, koju unučad Borka i Boro odmilja nazvaše - Bakila.
Pola svoje familije nisam toliko volio! Njenu mirnoću, njene savjete, priče, brižnost i dobrodušnost. Njena kuhinja, mirisala je na neka, za Bosnu netipična jela, koja je uprkos skromnim mogućnostima vješto pravila i nudila.
Od Borke saznam, da na tavanu iznad stana, ima ogromnu škrinju sa katancem na vrhu, a u njoj, stotine knjiga. Književno blago u srcu kasabe. Gorio sam od želje da vidim šta je unutra.
......
- Bakile, treba mi knjiga "Junaci Pavlove ulice" za lektiru u školi! Imaš li je na tavanu? - odvažih se pa upitah radoznalo.
- Imam, al', hajde da pogledamo, da nisu djeca slučajno šta dirala...
Do današnjeg dana, nos mi 'pamti' nezaboravni miris otvorene škrinje sa knjigama!
Kao sad da gledam, kako starom darežljivom rukom, nalazi i pruža mi traženu knjigu, uz riječi:
- Evo je! Ima ovdje svega! Pročitaj, vrati pa uzmi drugu! Knjige su da se čitaju!
Prije zaključavanja starog 'ABUS' katanca, pusti me da očima registrujem neke od naslova. Opčinjen i usrećen, zahvalih se dragoj Bakili, pa kući - na čitanje.

Priča treća: "POTVRDA DIJAGNOZE"

Sjedim naslonjen na sjekiru, zabodenu u cjepalu i čitam prve retke romana.
Nailazi komšija Husein i pita:
- Šta to ti čitaš, ćohle?
- Knjigu za lektiru - roman! - rekoh i objasnih mu kako će to morati pročitati i njegov sin, istoimenjak, koji je u istom razredu.
- A, neće ibogami! To bi njega zauzelo cijelu heftu, pa ja od njega nikakva hajra vidio ne bi! Svakako ga kontam dat' za mašinbravara, a to mu vala ne treba.
Znadoh odmah 'koliko je sati'!
Nažalost, do dana današnjeg ništa se nabolje promijenilo nije!

(2 glasova)

Autor teksta

Tončo Ivešić