Uz Hamzu Halilića u našem sam Žepču sredinom 80-tih godina učio odbojkašku abecedu. Znao je galamiti, imao je sebi svojstvene trenerske metode, čeličnu šaku na treningu i utakmici ali i lijepu riječ uz druženje. Za Edina Mehić-Kaparu, Brunu Marića, Šušketa, Alena Dizdarevića, Atka, mene i mnoge žepačke odbojkaše, Ćevap kako ga većina nas poznaje, ostao je sinonim za nezaboravnu mladost u gradiću na Krajnjači.
U ludom vremenu početkom 90-tih, bio je opet uz raju, ostao vjeran domovini. Sačuvao je ljudskost kada su mnogi koji danas besramno hodaju Žepčem i BIH, izdali i zakazali.
Među prvima se Hamza vratio u svoje Žepče. Krenuo je od početka i nastavio praviti puteve i graditi suživot.
Kada sam ga krajem 1994. godine u Zenici zamolio da mi pomogne, da sa ekipom OK Čelik ostvarim bolji plasman, rekao je: “Armine igrat ću ali kada se vratimo u Žepče, opet ćemo igrati za Mladost”! Ćevap je obećanje ispunio, igrao je za Čelik, pa i za Krivaju iz Zavidovića, ali njegovo je srce zakucalo jače kada je negdje 2001. godine opet obukao najdraži dres – Mladosti iz Žepča.
Nekako prvih dana decembra 2015. godine u mojoj rodnoj kući Hamza, Amel Nalić, Mersad Dedović i moja malenkost dogovorili smo da još jednom damo priliku djeci i omladini Žepča da se bave najljepšim sportom. Od 14. februara 2016. godine kada smo ponovo “oživjeli” našu Mladost svaki naš susret, a bilo ih je mnogo, telefonski razgovor počinjao je i završavao odbojkom. Istina, nekada je Hamza znao nešto da kaže i o svojim plastenicima koji su mu nakon odbojke bili glavna preokupacija, ali slušao sam ga jer su njegov paradajz i patlidžani jednostavno najbolji.
Prije 10 dana uživao sam u njegovom društvu na putu za Gradačac gdje je želio da vidi kakva je organizacija premijerligaških utakmica. Dva sata pričali smo, iskren da budem, više je to bio Ćevapov monolog, o tome, kako će Valentin, Kerim, Rijad, Ašir, Muhamed, Marin, Adnan, Sufjan, Medin… uz dva – tri igračka pojačanja, možda čak i inostranstva, dovesti Premijer ligu BiH u Žepče.
Ali život piše romane… Nakon tog putovanja oba smo, kakve li ironije, završila u bolnici. Danas sa Ćevapom u Tešnju, nismo pričali o koalicijama jer to njega ne zanima. Njegov su život mreža i lopta, servis, smeč, blok, penal, upijač i povaljka. Umjesto o njegovom zdravlju, pričali smo o Aširovom bloku na Ilidži u subotu, treninzima pred utakmice sa Olovom i Brezom. Gledao je snimak utakmice Igman – Mladost 3:2 i bio sretan kao da su njegovi učenici pobijedili.
Bio je veliki u pobjedama i porazima na parketima. O njegovim paralelelama i blokovima pričalo se od Vardara do Triglava, od Drine do Une.
Zbog napisanog i mnogo više onoga što čuvam u srcu i sjećanju, dragi prijatelju, izdrži, budi jak, kako si nas “svoje Ajkule” učio. Pobijedi i ovu, svoju najvažniju utakmicu jer tvoj san o velikim odbojkaškim utakmicama pred žepačkom publikom, samo s tobom može postati java.
Piše: Armin Mujkić
