Tehnoteka Žepče

Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego i jedan od najstarijih državnih dokumenta kod svih južnoslavenskih naroda i država.

Prijevod Povelje na standardni bosanski jezik

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Značaj dokumenta

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države.

Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja "rodni list" bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski". Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.

Povelja danas

Povelja Kulina bana očuvana je u 3 primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. stoljeću, danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.

Povelja Kulina bana predstavlja jedan od najznačajnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopće. Njena vrijednost istaknuta je u višestranim mogućnostima koje pruža za izučavanje prošlosti, naročito srednjovjekovne bosanske države i društva krajem 12. vijeka. Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka. Povelja je sačuvana u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Peterburgu (Petrograd, Lenjingrad, Rusija).

Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje bana Kulina doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji a jedan mlađi prepis Kulinove povelje. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci povelje se tako i danas zovu, iako struka nikada do kraja nije bila saglasna po pitanju koji je primjerak original a koji su primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u svom početku. Naime pitanje je da li se u polazištu može ići sa definicijom da je svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima načinjeni prepisi.

Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original značajne doprinose dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Gregor Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno mišljenje da je petrogradski primjerak original zastupao je najznačajnije Josip Vrana, ali postavke Gregora Čremošnika time nisu bile obezvjređene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.

Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa, te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za kojeg je bilo najmanje opredjeljenja u dilemi da bi mogao biti original.

Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković zapravo vraća čitavo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Nerijetko se za povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično. Pored bosančice i bosanskog jezika tu je i latinica i latinski jezik. To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka.

(Izvor: Wikipedia)

(0 glasova)
Označeno

Autor teksta

Zepce.Ba

Tel.:   +387 61 189 865

Email: zepce @ zepce.ba

Web stranica: www.zepce.ba