Prije nepunih trideset godina Suvad Tutnjić (56) zatekao se u Ukrajini i zbog rata u BiH nije mogao da se vrati u Žepče. Na jedvite jade, prije nekoliko dana, ponovo bježeći od rata – vratio se u rodno mjesto i za naš portal prepričao užase iz Ukrajine.
– Ne mogu opisati osjećaj sreće kada sam ušao u Bosnu i Hercegovinu. Plašio sam se da ću negdje sletjeti s puta, od silne želje da što prije stignem do kućnog praga. Jedan sam od onih koji je naivno vjerovao da rata u Ukrajini neće biti – priča Suvad Tutnjić, nekadašnji radnik Građevinskog preduzeća “Vranica” iz Sarajeva.
U Sjeverodonjecku je ostao, oženio Ukrajinku Larisu i sa njom dobio sina Demira koji sada ima 26 godina. Sve do ruske invazije na Ukrajinu živjeli su bezbjedno, čak su uspjeli da kupe i vikendicu, a sinu stan u Harkovu.
– Supruga je otišla u posjetu sinu Demiru, tri dana prije početka rata. Nazvala me u četiri sata ujutro i rekla da je rat počeo. Nisam mogao da vjerujem. Iznad Harkova su letjeli projektili, haos je nastupio – kazuje Suvad Tutnjić.
Objašnjava da su putevi bili minirani i zatvoreni te da su supruga i sin 12 dana proveli u skloništu. U pokušaju da izađe iz Sjeverodonjecka, zaglavio je na željeznićkoj stanici, zavukao se u jednu betonsku cijev i od 9-17 sati proveo u njoj da bi se zaštitio od projektila.
– Uspio sam nekako da se ukrcam u voz i stigao do Dnjepropetrovska. Tu sam čekao Larisu i Demira koji su sa ranjenicima uspjeli da se izvuku iz Harkova koji je bio u plamenu. Nakon skoro dvije sedmice, napokon smo se sreli – prepričava Tutnjić.
Kaže da ne može da prepriča sav užas koji je vidio i da je jedna lijepa zemlja preorana granatama i projektilima i da će trebati mnogo vremena da se sve vrati u normalu. Međutim, u nepoznatom gradu očajno je pokušavao da nađe prevoz za Žepče. Željeznička stanica je bila prepuna, hiljade ljudi pokušavalo je da pobjegne od rata i nije bilo šanse da uđe u neki od vagona.
– Sjetio sam se jednog kolege koji je rodom iz Olova, Zehrid Višća, i kada sam ga nazvao on je već bio u Olovu. Ipak, rekao mi je da odem do njegove kuće i uzmem automobil njegove žene. To sam i uradio, pokupio ženu i sina i tri dana putovao do poljske granice – objašnjava Suvad.
Smatra da sina ne bi uspio izvući da nije imao bosanskohercegovački pasoš a o Poljacima koji su ih dočekali na granici, ima samo riječi hvale. U Žepču, zajedno sa suprugom, ostaje do daljnjeg. Sin Demir je ostao u Poljskoj. Prisjeća se hrabrosti Ukrajinaca koji se suprostavljaju ruskim napadima.
– Ljudi bukvalno vilama i grabljama napadaju tenkove, legnu pred tenk. Propaganda je užasna ali nadam se da ću se sa porodicom ponovo vratiti u Ukrajinu – zaključuje Suvad Tutnjić.
