Tehnoteka Žepče

Planinarstvo i sport imaju mnogo toga zajedničkoga. To su dvije srodne grane ili vrste tjelesne aktivnosti i kulture koje se u mnogo čemu podudaraju i upotpunjuju , ali u biti planinarstvo i sport nisu isto. Već sama činjenica, da su sportska natjecanja jedna od bitnih sadržajnih komponenti i veoma važan faktor u funkcionalnoj aktivnosti sporta, a da planinarstvo i njegov vrhunski oblici, alpinizam i speleologija, ne poznaju natjecanje, odnosno da je natjecanje u bitnoj suprotnosti sa pravilnim poimanjem zdravog pješačenja i penjanja planinama, dovoljno upućuju na temeljnu razliku između planinarstva i sporta.

Piše: Mirko Matijević

Velika je i sadržajno bitna razlika između natjecanja i borbe u boksačkom ringu ili vještog žongliranja nogometnom loptom, natprirodnih brzina bolida Formule 1, i racionalno ostvarenog uspona grupe planinara na Bjelašnicu ili penjačkog prijelaza preko sjeverne stijene Triglava. Planinarstvo ne poznaje sportsku borbu čovjeka protiv čovjeka, ne poznaje pojmove prvo, drugo i treće mjesto, ne poznaje fer- play u smislu da čovjeku, kojem ste prethodno slomili nogu, pružate ruku. Niti u jednom sportu ne postoji poredak u kojem je najslabiji, najsporiji ili najlošije opremljen čovjek na čelu skupine i da on dirigira brzinu i tempo hodanja te da su na kraju uspona svi pobjednici, ili bolje rečeno da nema poraženih. U tome i jeste bit i smisao planinarenja i planinarstva. Nije bitno da li se netko kreće planinama zimi ili ljeti, da li njima prolazi označenim ili neoznačenim stazama, te na kraju, da li za svoje penjačke uspone upotrebljava u većoj ili manjoj mjeri tehnička sredstva koja mu stoje na raspolaganju. Bitan je odnos toga čovjeka prema prirodi koja ga okružuje, njegovo doživljavanje za vrijeme boravka u planini, njegov odnos prema prijateljima koji ga na takvim putevima prate, uopće odnos prema ljudima s kojima se na svojim putovanjima susreću, čeličenje vlastite volje i odlučnosti u borbi sa prirodnim snagama, ukratko unutrašnje doživljavanje i izgradnja vlastitog karaktera u odnosu prema silama prirode i ljudima koji ga okružuju. Zdravom planinarskom pokretu, tuđe je prema tome svako natjecanje, a elementi fizičke snage i spretnosti samo su sredstvo za postizanje naprijed navedenih ciljeva. Planinar ni kod svojih najtežih uspona nema publike koja ga bodri u njegovim nastojanjima, niti konkurenta kojega mora prestići, a sve su to bitne značajke svakoga čisto sportskoga djelovanja.



Što je planinarstvo? Kakva nam je korist od njega? Koja mu je ideja vodilja? Zašto planinarimo? Što tražimo u planini?
Sve su to pitanja na koja planinari odavna pokušavaju dobiti ispravan odgovor. Međutim, jedinstvenog odgovora nema niti će ga ikada biti, jednostavno zato jer svatko ima pravo na svoju vlastitu predodžbu o planinarstvu.
Kažu kako planinarske puteve i staze ne treba mjeriti kilometrima, niti satima hoda, niti bilo kakvim univerzalnim i unificiranim mjernim jedinicama. Treba uvesti individualne mjerne jedinice kao što su koraci, pogledi, doživljaji i slično. Na taj način bi svatko mogao doživjeti planinu svojim korakom, ma kakav i koliki on bio, svojim pogledom od kojeg nema savršenije kamere, svojim duhom i tijelom kao najboljim individualnim mjernim jedinicama. Tek tada će doživljaj biti potpun.
Ne postoji i ne može biti službene planinarske ideologije, pa ni pravila za planinarenje koja bi regulirala planinarsku aktivnost kao što je primjer u raznim sportskim granama. Svatko može imati svoju vlastitu planinarsku ideologiju, a ona ovisi o intelektualnim osobinama, kulturnoj razini i psihičkoj građi pojedinca. Ipak, većina onih koji su razmišljali o ovim pitanjima, slažu se da planinarstvo nije sport i da je u njemu bitno psihičko, a ne samo fizičko doživljavanje i da je osobita vrijednost planinarstva u tome što se tu fizičko i psihičko doživljavanje idealno dopunjavaju.



ALPINIZAM


Na sam spomen alpinizma i penjanja na stijene, neupućen čovjek će pomisliti na opasnost i nesreće. Oni koji dobro poznaju planinu, a posebice alpinisti, dobro znaju da za nesreće koje se događaju u planini nije kriva planina. Opasnost se krije u nepažnji njenih posjetitelja. Nesreće se događaju tamo gdje popusti oprez i pozornost. U najtežim stijenama nesretni slučajevi su prava rijetkost. Penjač ne smije biti lakomislen. On mora znati domet svojih snaga i mogućnosti
Savladavajući teškoće planine i njenih stijena, on potiskuje svoj strah i osjeća slobodu i radost života. Rijetko tko zna toliko uživati u životu i cijeniti ga kao alpinisti. Alpinista nema publike, njegovi uspjesi ostaju nezapaženi, iako u svoje pothvate ulaže više truda i vremena nego pripadnik bilo koje druge grane sporta.
Svaki planinar voli izaći na vrh planine, a neke planine su dostupne samo alpinistima i orlovima. Jedino je pogled s vrha nagrada za taj nadljudski trud. Možda to i nije tako malo???



Nastavit će se ...

(0 glasova)

Autor teksta

Mirko Matijević

Rođen 2.3.1961. u malom selu Matijevića brdo, a od treće godine živio u Fojnici- Općina Maglaj. U Maglaju završava osnovnu školu i Gimnaziju, te 1979. godine upisuje studij u Sarajevu.
Prelijepe sarajevske planine i dobri ljudi planinari čine da mu planinarstvo postane više od slobodne aktivnosti. Kao mladi ali neuobičajeno aktivni planinar, uspješno vodi planinarsku sekciju na Poljoprivrednom fakultetu, gdje biva zapažen od Predsjedništva Univerzitetskog planinarsko skijaškog društva „Bukovik“ koje ga 1981. godine imenuje tajnikom Društva.

Stupanjem na ovu dužnost, intenzivira svoju planinarsku aktivnost, završava školu planinarskih vodiča i tečaj alpinizma, inicira i rukovodi većinom aktivnosti planinara Sarajevskog univerziteta, organizira brojne planinarske izlete, pohode, ekspedicije, sudjeluje u istraživačkoj djelatnosti Društva, aktivno sudjeluje u izgradnji i obnovi planinarskih objekata, markiranju planinarskih staza, akcijama spašavanja u planini, organizaciji kupa Univetziteta u skijanju i planinarskoj orijentaciji, kao član tehničke službe u pripremama i organizaciji Zimskih olimpijskih igara 1984.

U Sarajevu živi, radi i planinari do 1990. godine, kada dobija radno mjesto nastavnika u Zavidovićima, a sljedeće godine u Žepču gdje živi i radi i danas.
U Žepču nastavlja svoju planinarsku aktivnost, utemeljuje 1999. godine Planinarsko društvo „Vis“, inicira izgradnju i gradi planinarski dom na Matinskom visu, vodi planinarske škole, ljetne kampove, kao predsjednik Društva organizira brojne planinarske i skijaške izlete i ekspedicije u domaća i inostrana gorja. Od 2003. do 2011. godine obnaša dužnost Ptredsjednika Planinarskog saveza Herceg- Bosne, planinarske asocijacije koja okuplja preko 30 planinarskih društava diljem BiH.

Tijekom svoga tridesetpetogodišnjeg bavljenja planinarenjem ističe kako jako mali broj vikenda nije aktivno proveo u planini. Za to vrijeme je prepješačio na desetine tisuća kilometara, sudjelovao u gradnji i obnovi preko 20 planinarskih domova, markirao preko 100 kilometara planinarskih staza i transverzala, uspješno organizirao i realizirao oko 1000 planinarskih izleta, pohoda i ekspedicija, organizirao preko 50 planinarskih škola i tečajeva, sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja u planini, sudjelovao u organizaciji desetina planinarskih manifestacija veći razmjera, organizirao brojne izložbe planinarske fotografije, izložbe gljiva, minerala i kristala. Tijekom svojih boravaka u planinama stekao je brojna znanja i iskustva, poznaje preko 1000 vrsta gljiva , a bere i konzumira preko 300 vrsta, dobar je poznavalac ljekovitog bilja, planinske flore i faune, posjeduje vlastitu zbirku od preko 400 primjeraka stijena, kristala i minerala. Planinariti i zavoliti planinarenje, naučio je na tisuće djece i odraslih, aktivni je planinarski vodič, skijaš i spasavalac, odlično poznaje sve planine BiH i šireg okruženja, a ponosan je na tisuće planinarskih prijatelja diljem svijeta.
Iz planine je uzimao koliko je morao, a planini ostavljao koliko je mogao, i nada se tako nastaviti, dok ga noge i zdravlje budu služili.