Tehnoteka Žepče

- Komunikacija (lat. Communicare – učiniti općim, informirati, raspravljati) je proces slanja i primanja verbalnih ili neverbalnih poruka između ljudi. To je osnova odnosa među ljudima. Obzirom da je komunikacija nepovratan proces (jer izgovorenu riječ ne možemo vratiti, niti neku gestu, grimasu i sl.), prilikom komunikacije lako može doći do zabune ili pogrešnih tumačenja. Kasnija tumačenja ili dodatna objašnjenja onog što smo željeli prenijeti nikad nemaju istu snagu kao ono što je prvobitno bilo rečeno (kao odapetu strijelu vratiti u luk).

Veliku pažnju bi trebalo posvetiti temi komunikacije u odgojno-obrazovnim ustanovama tim više što se i pored lijepih gestova i pravilnog komuniciranja, ljudi često dovedu do tačke gdje ne misle slično o istom problemu, do čestih sukoba, koji nažalost dovedu i do nasilja.
Sve češće u novinama imamo naslove, koji oslikavaju nasilje među ljudima ,koje je krenulo od obične prepirke, nesuglasice oko sitne stvari. Nažalost, to je naša svakodnevnica:
nasilje - kako verbalno, tako i fizičko, sastavni je dio naših života kojem ne možemo naglo stati na put, ali svi svojim trudom možemo načiniti mali, ali značajan korak i dati svoj lični doprinosu u suzbijanju istog.

U prijateljstvu, vezama , braku sukobi su neizbježna stvar i u tim situacijama ljudi često osjećaju da nema izlaza, te da je njihova ljutnja opravdana, da je uvijek druga strana kriva, ili po sistemu: “Napad je najbolja odbrana”- da ne bi bili napadnuti-napadaju. Međutim ako mislite da nema izlaza, to je isto kao da vjerujete da nema Sunca, samo zato što trenutno vidite oblake. Vjerujem da neki od vas sukobe rješavaju i ignorisanjem, međutim to i nije baš efektivna metoda ako ste u poslovnom ili partnerskom odnosu sa osobom sa kojom morate komunicirati prije ili kasnije. Zato ću nastojati kroz par savjeta i sugestija da vam pojasnim kako NEPRAVILNO, a zatim kako PRAVILNO izraziti svoje emocije i mišljenje.

Šta se NE smije činiti:

1. Skrivanje osjećaja - to je privremeno djelotvorno, no kad drugoj osobi “prekipi” i svi skriveni osjećaji izbiju na površinu, sukob može završiti i zlostavljanjem.
2. Pasivna agresija - to je taktika prividnog slaganja s drugom osobom, međutim to je također kratkotrajna taktika, nakon koje slijedi kao u prvom slučaju agresija i neprijateljstvo.
3. Unakrsno ispitivanje - nastupanje prema drugome kao prema optuženom, to izaziva bijes i stvara pravo neprijateljstvo.
4. Verbalno zlostavljanje - to je vrijeđanje, ponižavanje, praćeno vikanjem, koje produbljuje sukob, a često je uvod i u tjelesno zlostavljanje.
5. Ne postavljajte ultimatum - osoba koja postavlja ultimatum stavlja sebe u poziciju nadređenog, a drugoga u podređenu poziciju. To onemogućuje raspravu i pregovaranje te produbljuje nesporazum.
6. Ne optuživati - odbijanje da se preuzme dio odgovornosti i svaljivanje krivice na drugoga tjera drugu osobu da zauzme odbrambeni stav. To sprečava pregovaranje, a time i rješenje.
7. Ne započinjati “tihu misu” - odbijanje razgovora, ignorisanje, pritisak je na drugu osobu da prihvati ili učini ono što dobrovoljno nije želio prihvatiti. Odbijanje razgovora ne rješava sukob, nego samo privremeno ušutkava .
8. Ne izvlačiti krivnje iz prošlosti - ovo se posebno odnosi na partnere u vezama i brakovima. Konstruktivna rasprava usmjerena je na sadašnjost i rješavanje konkretnog problema. Širenje rasprave na druge teme i pozivanja na sukobe i krivnje iz prošlosti otežava rješenje konkretnog sukoba.
9. Ne boriti se “na pobjedu” - u sukobu ne smije biti pobjednika ni gubitnika, jer će dugotrajno svi biti u gubitku.


ŠTA SE MORA UČINITI:

1.Ponašati se zrelo - rasprava sa stajališta odrasle osobe znači da će se obje strane pažljivo saslušati, da se neće prekidati, a svoje mišljenje će iznositi otvoreno te će pokušati naći rješenje prihvatljivo za sve. Nezrelo ponašanje je kad se obje strane ponašaju kao djeca (sjećajući se situacije kad su ih roditelji kritikovali) što će izazvati odbrambeno ponašanje i dječije ponavljanje istih argumenata.

2.Izraziti osjećaje - važno je koristiti “ja poruke” koje otvoreno govore o vlasititim osjećajima, a ne optuživati i napadati, počinjući rečenice sa “ti”. (Negativan primjer: Ti me zanemaruješ, jer te nikada nema kod kuće; Pozitivan primjer: Ja se osjećam usamljeno i tužno kada te nema, hajde da se potrudimo bolje isplanirati vrijeme, kako bismo više bili zajedno)

3.Jasno izraziti svoje želje i zahtjeve - radi izbjegavanja produbljivanja nesporazuma, valja jasno reći svoje želje i zahtjeve, a ne prikritvati ih, izražavati zaobilazno, ili pak izgubiti nit, pogrešno se izraziti I produbiti nesporazum.

4. Provjeravati stajališta - saslušati se međusobno, ako neko od učesnika nije shvatio poruku, treba tražiti pojašnjenje i učiniti sve da izrečeno stajalište bude jasno. U suprotnom, nesporazum se produbljuje, a sukob se nastavlja.

5. Primjena korisnih taktika:

a) Privremeni prekid i upozorenje na “igranje prljavo” - rasprava zna ponekad biti preoštra, ili jedan od učesnika koristi jednu od metoda koju ne bi trebao, tj “igra prljavo”. Tu treba napraviti pauzu od sat ili duže, kako bi se duhovi smirili I kako bi obje strane imale dovoljno vremena da ponovno razmisle o svojim izjavama.

b) Šala i smijeh - smanjuju napetost, ali nikada ne smiju biti na tuđi račun, tj. na račun osobe s kojim ste u sukobu. Duhovita primjedba prvenstveno na vlastiti račun može smiriti situaciju i omogućiti mirnu raspravu.

6. Završavanje (zatvaranje) sukoba - sukob se mora završiti tako da oba učesnika imaju osjećaj da je “poglavlje završeno”, osjećaj da se pronašlo rješenje.


Držim do toga da svako od vas može da pronađe za sebe rješenje, kao i da uvidi svoj lični problem prilikom sukoba s drugom osobom. Ovo je prilika za novi početak u komunikaciji, za pospješivanje vaših odnosa s drugim ljudima. Primjetno je da na Zapadu nastavnici i pedagozi mnogo vremena posvećuju temama kao što su vještine komuniciranja, čak su osmišljenje i radionice u kojima djeca u grupama uče kako se pravilno komunicira i izražavaju emocije. Ne bi bilo loše, obzirom da su škole ne samo obrazovne, već i odgojne institucije, da se pozabave pitanjem medjuljudskih odnosa i mnogim drugim pitanjima koja ćemo tretirati. Svi mi imamo šansu da pospješimo naše društvo našim trudom. U dosta literature na koju sam nailazio govori se o sprečavanju sukoba kao da će oni samo tako nestati, da će ih neko kao čarobnim štapom odagnati, ali to se neće desiti. Ne treba se zavaravati da sukoba neće biti, da u našem okruženju neće postojati barem jedna osoba kojoj nećemo biti dragi, neko ko će umisliti da smo mi “vreća za udaranje” - neko na koga se mogu izliti negativne emocije, ali do nas je kako ćemo reagirati, kakvu ćemo informaciju i emociju poslati.

Zdrav pojedinac - zdravo društvo.

Lijep pozdrav,

Elharun Selimović

(1 Glasaj)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.