Tehnoteka Žepče

Još kao dijete smijao sam se svom rahmetli ocu, koji je za mnoge zdravstvene tegobe kod ljudi imao običaj reći «ma nedostaje mu neki vitamin», čak i kad su bile u pitanju i neke psihološke smetnje. Što u šali, što u zbilji, zaista, čemu nam sve služi hrana? Ili, drugim riječima, koje mi to sve potrebe u njoj najčešće zadovoljavamo osim što nam ona omogućuje fizički opstanak, rast i razvoj?

Znam za vrlo popularano štivo, po kojem je snimljen i film: «Jedi, voli, moli». Sjećam se i česte uzrečice mog komšije: «Ne stidim se jesti, raditi i Boga moliti». Pravilnoj ishrani najvećim dijelom možemo zahvaliti što smo zdravi, raspoloženi, vitalni ili ukoliko je  prehrana pogrešna, što smo bolesni, neraspoloženi, utučeni, premršavi ili predebeli.
Očito je da hrana utiče ne samo na naše fizičko zdravlje, nego i na estetski izgled i naše raspoloženje.
Očito je da se u hrani zadovoljavaju mnoge potrebe. Ženama se obično savjetuje: ako budeš dobra kuharica, preko tanjira ćeš osvojiti srce voljenog muškarca. Znači hrana ovdje ima ulogu prenositelja ljubavi. Mnoge uspješne domaćice imaju uzrečicu: «Ja kuham iz ljubavi, sa ljubavlju».

Ženama se savjetuje: nahrani svog muškarca, pa mu onda ispričaj  o nekim svojim problemima, jer gladan čovjek je mrzovoljan i ljut.
U našoj podsvijesti stalno se vrti ista traka sa tekstom: „Hrana će popraviti stanje.“ U tom slučaju „stanje“ označava čitav spektar negativnih osjećaja, kroz koje prolazimo u procesu odrastanja.
Hranu zato koristimo kao utjehu kada se nasekiramo, ona nam dođe kao sredstvo za umirenje. Gledao sam na TV-u ženu koja plače i u sebe mazohistički trpa velike količine hrane, dok joj suze padaju u tanjir.
Treba reći da hrana kod osoba s prekomjernom težinom samo pogoršava stanje. Ona ne rješava probleme, nego dodaje samo nove probleme. Svaki puta, kada nam je dosadno, kada smo tužni ili usamljeni, kada stvari krenu naopako, ne treba rješenja problema tražiti u frižideru. Svjetlo na dnu tunela ne tražite u frižideru. Što je još gore, nagomilana prekomjerena težina postaje dio stila vašeg života. Naviknuti ćete se da hranu uvijek koristite kao utjehu, da se skrivate iza hrane, da se hranom samokažnjavate, da njome pridobijate pažnju, da njome kažnjavate druge ili da vam ona bude isprikom za neke neuspjehe. Nije smisao života samo u hrani, hrana nam samo služi da bismo (pre)živjeli.

Oni sretniji, koriste hranu kao lijek. Mnoge bolesti se preveniraju, ali isto tako liječe pravilnom prehranom, kada je hrana lijek, a lijek hrana.
Hrana je često i povod da se ljudi okupe, druže i to je njezina pozitiva socijalna komponenta. Međutim, vodite računa da u svemu ne pretjerujete, pa tako ni u konzumaciji hrane.
U većini slučajeva, ljudi masnoće konzumiraju zbog potreba uma, a ne tijela (gladni ljubavi, duša prazna, gladne, nezasitne oči…)
U današnje vrijeme sve više osoba uzimaju hranu u kasne noćne sate. Jasno je da živimo u stresnom vremenu, koje nas iscrpljuje i lomi na svim razinama. Veliki umor i želja za opuštanjem vode nas često u pogrešnom smjeru. Živci nam poput šištećeg ventila na pretis loncu popuštaju. Gutamo velike količine rafiniranih šećera, ugljikohidrata, dok se ne „komiramo“. Tek  tada imamo osjećaj mira i zadovoljstva. Ali to nije ispravno. Uistinu, šta vam to u životu nedostaje? Pažnja, ljubav, zagrljaj, dodir, neka pomoć? Ili vam je od umora i stresa zaista pao šećer?
Ako sebi date ispravan odgovor na postavljeno pitanje, na dobrom ste putu da hranu iz frižidera zamijenite ćaskanjem s dragom osobom, šetnjom, toplom kupkom ili donošenjem nekih novih odluka, novih izbora.   
Uvijek kada nešto stavite u usta, upitajte se:„treba li to sada moje tijelo?“ Ako je odgovor „ne“, onda ne jedite. Možda ćete reći: „šta mogu kad sam gladan“. Ok. Ali morate znati da je glad osjećaj koji je stvoren da ne umremo od pomanjkanja hrane. A to što vi osjećate, možda je samo jedna vrsta navike ili tzv. „lažna glad“ ili „emocionalna glad“ ili „psihološka praznina“, jer se osjećate frustrirano ili nesretno. Razmislite o svom osjećaju, analizirajte poruku organizma. Da li je to zaista fiziološka poruka. Možda je u poruci sadržan osjećaj ljutnje, samoće, dosade ili napetosti, ako je tako, onda nijedan od ovih osjećaja ne može biti riješen uzimanjem hrane.

Ako odgovor na pitanje „zašto jedem“ nije glad, nego su odgovori psihološke prirode, iz dosade, depresije, napetosti, usamljenosti, onda pronađite prikladnija rješenja, uključujući i psihološku pomoć.
Koncentrirajte se na to što jedete i kako jedete. Uzmite sebi dovoljno vremena za obrok. Nemojte jesti nabrzinu, s nogu. Koristite manje zdjelice, manje tanjure. Zavarajte sebe. Jedite vrlo polako i dobro žvačite. Ako imate malu djecu, prvo njih nahranite, jer ustajanje ometa probavu. Naučite jesti onda kada vašem organizmu treba hrana i kada ste uzeli optimalnu količinu, stanite. Na svoje tijelo dužni ste paziti. U vašem tijelu stanuje vaš duh, vaše „Ja“. U zdravom tijelu živi i naše zdravo „ja“. Snagom duha možete izliječiti tijelo, snaga volje neka vas drži što dalje od frižidera, jer prekomjerno jelo postaje otrov za vaše tijelo. Zdravlje i bolest leže u vašem tanjiru. Budite umjereni, pobijedite loše navike. Snagom duha pobjeđuju se mnoga iskušenja i nagonski impulsi tijela.Svaka pobjeda nad tijelom znak je uvećane kontrole nad vlastitim biološkim impulsima kao neka vrsta atletskog treninga protiv očekivanih napada pohlepe.
Slamanje strasti i prohtjeva tijela često je preduvjet jačanju duha. To je posebno vidljivo kod vjernika kada poste.
 
Često sami sebe odbacujemo zbog problema niskog samopoštovanja i to nas sprečava da ispravno djelujemo. Impuls, nagon da nešto promijenimo, mentaliziramo, potisnemo nestane i sva se „akcija“ odvije i završi u frižideru.
Vrlo često žudnja za hranom znači zapravo žudnja za kvalitetnijim životom, za preuzimanjem kontrole nad vlastim životom.

Lijep pozdrav, Selimović Elharun

(3 glasova)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.