Na kraju dvadesetog i početkom dvadesetprvog vijeka, u Žepču je živio i radio zaljubljenik u novinarstvo, novinar Šefik Mujkić. Šta danas možemo naučiti od njega?

Nekada je u Žepču bio samo jedan novinar – Šefik Mujkić, dopisnik svih medija koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka nešto značili. A bogami i kasnije.

U tadašnjoj državi, Žepče nije bilo ništa posebno. Moglo bi se reći da je usnula čaršija sama sebi dovoljna, pa je Šefik Mujkić mogao sam da izvještava o svim događajima.

Ne znam zašto (možda zbog naočala), ali Šefik me pojavom neodoljivo podsjećao na detektivskog strip-junaka Rip Kirbija (Rip Kirby), koji je, sasvim slučajno, rođen približno kada i Šefik.

Činilo mi se da nema razlike u njihovom poslu, i žepački Rip Kirbi je imao zadatak da odgonetne priče iz Žepča. Umjesto pištolja, nosio je veliki uređaj za snimanje koji je na revers dobio u tadašnjem Radio – Sarajevu. I jedan i drugi bili su u centru dešavanja, oko njih su bili događaji, ubistva, spletke...

U tadašnjem Komitetu, odnosno Savezu komunista Jugoslavije, pažljivo su čitali sve što Šefik objavi u novinama. Iako nije načinjao afere i suprostavljao se tadašnjoj politici (niti je to bilo moguće), znali su da ga pozovu na nimalo prijatne razgovore. U svojim tekstovima Šefik Mujkić je pisao svojevrsnu hroniku Žepča i onima koji su željeli da ga drže pod kontrolom, nije se baš sve sviđalo. Zamjerili su mu da Žepče može još bolje da afirmiše, da ima mnogo pozitivnih stvari o kojima bi morao pisati i da pojedinih drugova iz Žepča nema dovoljno u jugoslovenskim novinama.

Kako je Šefiku novinarstvo bilo samo velika ljubav, ne i profesija, nije se mnogo obazirao na kritike, niti ih je ozbiljno shvatao. U Šumariji je zarađivao pristojnu platu, kao honorarac redovno slao vijesti urednicima, ovi još redovnije objavljivali sve što dobiju i to je bilo to. Ništa više.

Šefik je bio i fotoreporter. Radio je u crno-bijeloj tehnici. Put od fotografije do čitalaca bio je dug i zamršen. U Sarajevo je fotose slao vozom ili po nekome ko krene na put. Hitne tekstove koji nisu mogli da čekaju, diktirao je telefonom i – sve je savršeno funkcionisalo. Usnula čaršija, Papratnica, Željezno Polje i ostala sela, bili su informisani.

Njegov glas na radiju, bilo da je riječ o sportskom izvještaju ili nekoj životnoj temi, svodio se na jedno – Žepče. Možda su mu zbog toga zamjerili u rodnim Zavidovićima ali Šefikova hronika uvijek je počinjala i završavala se u Žepču.

Danas svaki tinejdžer može da objavi fotografiju na internetu, da pokaže kako su ulice zatrpane snijegom. Komunalci zbog toga neće biti ažurniji.

Danas svaka politička stranka može da objavi saopštenje ili vijest na svom sajtu i vrlo je malo onih koji će to uopšte pročitati. U Šefikovo vrijeme čitalo se svako slovo.

Komunisti su shvatali veličinu i značaj novinara iz male čaršije i ni po koju cijenu nisu željeli da se kockaju. Šefiku su slali pozivnice za sve događaje i ponekad je sjedio čak u prvim redovima. Možda su i oni vidjeli neku sličnost sa Rip Kirbijem ili su željeli da postanu dio neispričane hronike jednog grada, opštine ili sela.

Pouzdano znam da neki predsjednici političkih stranaka (u Žepču) ne shvataju značaj i težinu riječi koje izgovaraju. Omakne im se da pljuju i svrstvaju medije po svom nahođenju, umjesto da ih šarmiraju i pošalju im pozivnice. Istina, najiskreniji su za kafanskim stolom. Javno, to ne bi smjeli da ponove.

U Šefikovim pričama, danas bi bili periferni. Šefikove male priče, vijesti, crna hronika ili obična crtica nisu samo sjećanja, vremeplov. To su priče o ovome danas.
Baš zbog toga što je shvatao težinu riječi, Šefik je oprezno baratao njima. Diskretno potpisan sa Š.M., činilo se da ne želi da mijenja historiju, da ostane samo onaj koji bilježi.

Sve mi se čini da je Rip Kirbi i dalje živ.

 

Povezani članak: Uredniče, nismo Vas zaboravili! Š.M. 1942.-2002.

 

(6 glasova)

Autor teksta

Cvjetko Udovičić