Ovo je kratko kazivanje o vrhunskom sportisti, njegovom životu i stradanju. Ovo je priča zbog koje Žepče treba da se stidi. Treba da se postide i pognu glave oni koji su zaboravili Hamdiju Tabakovića, čovjeka koji je za svog života promovisao Žepče i u sportskom duhu odgajao generacije sportista.

Negdje između Atifove pekare i Sarajlićeve ćevabdžinice u Žepču, tamo gdje se i danas nalazi ćevabdžinica u kojoj se peku i desetljećimana prodaju ćevapi, bio je pozamašan natpis na kojem je pisalo: URAR.
Ispod te reklame, ili kako su je nekad zvali „firme“, u nekoliko kvadrata za drvenim stolom, zatrpanim sitnim sahadžijskim alatkama – on je satima sjedio i popravljao satove: Hamdija Tabaković.
Iznad njegovog radnog stola bile su izložene sportske medalje i pehari, tako da je svako ko uđe u urarnicu naprosto morao da vidi sportska odličja Hamdije Tabakovića koja je osvajao širom bivše Jugoslavije, Evrope i svijeta. Desetostruki šampion Bosne i Hercegovine u džudou, reprezentativac bivše Jugoslavije u ovom sportu imao je čime da se diči. Osvojiti toliki broj medalja, u teškoj kategoriji, u tom olimpijskom sportu zaista je velika dika.


Nema pouzdanog podatka kada je posljednji sat u njegovoj radnji prestao da kuca, ali srce ovog sportiste zaustavljeno je u Mostaru, u logorskim, nečovječnim uslovima 9. januara 1994. godine.
Godinama prije nego što će biti uhapšen i odveden u logor Vitina kod Ljubuškog, zatim u logor Dretelj, vojnu bolnicu Čapljina, Heliodrom i na kraju Vojno u Bijelom Polju kod Mostara, Hamdija je kao vrlo aktivan i uspješan trener Džudo kluba „Mahnjača“ iz Žepča, nebrojano puta vodio sportiste u Mostar.

Prije tih putovanja u njegovu sahadžijsku radnju dolazili su oni koje je trenirao i razrađivali strategiju sportskih borbi.

Za Hamdiju u džudou nije bilo tajni, kao ni u majstorskom zanatu popravke satova.

Kada se razgovaralo o sportu bio je pričljiv, dok je o sahadžijskom/urarskom, pa ako hoćete i časovničarskom zanatu, veoma rijetko razgovarao. Na satove je gledao kao na biznis i prije nego što bi preuzeo da nekome popravi sat, na njega je lijepio malu naljepnicu, kakve se i danas koriste za lijepljenje cijena. Na toj naljepnici napisao bi cijenu popravke sata i ime vlasnika, pa su kasnije neki kućni satovi, nakon godina upotrebe – ponovo stizali njemu na popravak, sa tom istom pohabanom „cijenom“ koja je svjedočila da je otvarao „srce“ tog sata.

Popravka sata, vekera ili nekog ručnog sata, znala je da potraje i po sedam dana. Pažljivo ih je rastavljao na sitne dijelove, čistio, podmazivao, mijenjao oštećene dijelove i tek kada bi se uvjerio da sat ne kasni ili ne brza ni minutu, ni sekundu – vraćao ih onima koji su tražili uslugu.

Imao je klasične alatke, ali je nekako najupečatljivije bilo povećalo-monokl koje je stiskao obrvom i očnom jabučicom, pa je sa tim povećalom izgledao kao ozbiljni draguljar koji vrši procjenu nečeg veoma bitnog. Tih nekoliko sekundi njegove procjene, odnosno te sekunde dok on kroz povećalo uočava i traži defekt u mehanizmu sata, obično su prolazili u tišini. Vođeni ljudskom znatiželjom da čuju zbog čega njihov mjerač vremena ne radi kako bi trebalo, mušterije su se ponašali kao pacijenti koji očekuje dijagnozu. U malom Žepču, on je bio ljekar za satove, doktor koji ih s lakoćom i na vrijeme popravlja.

Redovno je odlazio u džamiju. Nikada nije pio alkohol, nije pušio i ponašao se u skladu sa strogim vjerskim principima koje je vidio kao uzvišene.
Ogroman potencijal fizičke snage, kontrolisala je njegova urođena staloženost i pitoma ćud, ono što možda krasi svakog velikana sporta – mirnoća i staloženost. U starim novinskim člancima, negdje ne početku sportske karijere, opisivali su ga kao kršnog, nadarenog i snažnog mladića.

U klubu koji je vodio nije se primjećivalo da pravi bilo kakve podjele, po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Moglo bi se reći da je u klubu imao podjednako svih naroda i za većinu on je bio kralj tatamija, šampio olimpijske borilačke vještine koju je teatralno, gotovo baletski pokazivao i trudio se da je proširi.

Oni kojima je bio trener mahom će reći da džudo nije doživljavao kao grub sport u kojemu se nagurava ili hrve. Za njega je to bio gotovo balet, lepršava vještina čijim tehnikama je mnoge očarao. Zbog toga je mogao da bude idol mlađima, da posluži kao uzor, jer sport je nekada i u Žepču bio mnogo više na cijeni.

Na jednom turniru, nekoliko godina prije krvavog rata, čija će žrtva postati, sportskog rivala je bukvalno podigao iznad glave i na oduševljenje žepačke publike, pobjedio ipponom, sa maksimalnih deset osvojenih poena.

Pobjeđivao je Francuze, Ruse i ko zna koga još, ponekad u dvoranu dovodio sina i kćerku, koji u tim godinama možda nisu mogli ni da shvate zbog čega njihov otac u bijeloj odori tako neumorno i skoro svake večeri odlazi i umoran se vraća kući.

Ko je ovog vrsnog sportistu, majstora popravke satova gurnuo u smrt i čime je to zaslužio?

Nema ni jednog zapisanog traga da je izgovorio makar jednu ružnu riječ o komšijama, kolegama ili poznanicima. Nigdje, ni jedne riječi o politici ili vjeri. Niko se ne može sjetiti da je bilo gdje izgovorio nešto ružno. Prije će ga pamtiti po tamno-zelenom „stojadinu“ za čijim volanom je izgledao još krupniji.

Vrlo je moguće da je politiku pogrešno shvatao kao fer-plej vještinu u kojoj je sve pošteno i moralno i da je to jedan od razloga njegove neopreznosti pa je postao lak plijen i žrtva.

Kao mit se prepričavalo da je rukama zavezanim na leđima, zubima dohvatio svoju putnu torbu kada je silom odveden na put sa kojeg se nije vratio.

U nečovječnim uslovima, tamo u Bijelom Polju kod Mostara, ne tako daleko od sportske dvorane u kojoj je osvajao odličja – skončao je život i stoički podnosio torture koje su proživljavali zatočeni. Pored Neretve, kada je imao 46 godina života, ovaj džudista je ubijen.

To, međutim ne daje odgovor na pitanje ko je Hamdiju Tabakovića gurnuo i smrt i čime je to zaslužio.
Ne amnestirajući one koji su ga uhapsili tog kristalnog jutra 1993. godine u Žepču  – istini je možda najbliže mišljenje da su ga ubili oni koji ga nisu spasili, a imali su razloge da to učine. Oni koji su nijemo posmatrali dok su odvodili najboljeg majstora za satove i najtrofejnijeg sportistu tog vremena koji je živio u Žepču. Zbog čega nije bilo uzvika: „On je moj trener, pustite tog čovjeka.“ Zbog čega niko nije rekao: „Popravljao je satove, ništa nije skrivio.“?
Vjerovatno su bili uplašeni snagom i mirnoćom kojom je vladao, pa su što prije željeli da ga se riješe, oni koji su tada rješavali na svoj način te situacije.

Zbog čega su u danima zarobljeništva zamrle njegove instinktivne reakcije, pa nije pobjegao? Odvodili su ga na prisilan rad, pa je bio bliže slobodi i uprkos iznurivanju – sasvim je sigurno da je bio vještiji od onih koji su ga naoružani čuvali?

Nije htio da bježi, Hamdija Tabaković je navikao da pobjeđuje. Ni sa jednog bojnog polja u životu nije pobjegao jer nije bio kukavica. Ni jedan meč nije predao, nije odustao niti od jedne popravke sata. Vjera ga je ispunjavala i činilo mu se da put koji prelazi mora proći. Njegova sudbina, naprosto tjera da čovjek postane pobožan.

U njegovoj rodnoj Zenici, niti bilo gdje u BiH, nema memorijalnog turnira posvećenog njegovom imenu. A zaslužio je. Za života je odlazio na tuđe memorijalne turnire. Ono što je u najmanju ruku, ono što je najmanje moralo da se dogodi da Džudo klub iz Žepča ponese njegovo ime.

Van Žepča su ga cijenili i poštovali i gdje god je dolazio znali su za njegove uspjehe.

Ravno nevolji koja ga je snašla, tragedija je da je gurnut u zaborav. Trebali bi da se postide oni koji su ga zaboravili. Da pognu glave kada prođu pored bivše Atifove pekare jer kralj tatamija, mirni i tihi zanatlija iz čaršije nije imao neprijetelje ili se samo činilo da ih nema.

(5 glasova)

Autor teksta

Cvjetko Udovičić