Čuo sam za priču kako je u jednom selu živio starac koji je sebe smatrao mirnim i miroljubivim domaćinom, koji je živio svojim životom, obrađujući svoju zemlju. Jednog dana se iznenadi kada je čuo da je neki njegov komšija pustio svoga bika u njegovo polje. Kako je po svojoj prirodi bio miran i nije volio probleme, samo je mirno rekao: „Neka je, valjda mu treba.“

Drugog dana rekoše mu da isti taj komšija bere kukuruz sa njegove njive. Starac se nije bunio. Pomisli: „Vjerovatno je taj komšija gladan, nema dovoljno hrane, pa zato to i radi.“
Kako se i dalje taj starac nije bunio, komšija nije mirovao. Prvo su mu smetale grane drveta, koje je raslo iznad groba starčevih predaka pa ih je odrezao.

Starac je konačno smogao snage i uputio se kod komšije da ga upita za razloge takvog ponašanja. Čim se starac pomolio na vrata, komšija nije ni čekao da starac progovori, nego odmah udari u galamu ne bi li ga zaplašio i otjerao: „Ovu smo zemlju raskrčili zajedno, ali nigdje nismo označili među. Kažeš da se ja širim po tvojoj zemlji! A zapravo je obratno!!!“
Starac nije znao kako da obrani svoje pravo, nego zaplašeno prozbori: „Nisi smio posjeći grane iznad groba mojih predaka.“

Komšija se još viče razgalami: „A zašto ti nisi pomakao grob? Korijenje stabla raširilo se  po mojoj zemlji, i grane mu se pružaju iznad moje njive. Ja sam posjekao samo one grane koje su visile nad mojim imanjem. To nema nikakve veze s tobom!“

Starca obuzme bijes, poče se tresti. Jedva promuca: „Izvini, sve je to moja greška. Nisam smio izabrati tebe za komšiju.“

Na primjeru ove priče zaključujemo kako će uvijek biti bezobzirnih ljudi, ali isto tako, kako se ne treba ponašati u situacijama kada neko pogazi pravo i zakon. Pravo se mora braniti, ne samo zato što je ono tvoje pravo, nego i zato jer povreda prava i zakona narušava opću ravnotežu i mir u zajednici.
   
Međutim, u svakodnevnim životnim situacijama, svjedoci smo suptilnih igara, u kojima neki ljudi stalno povređuju naše granice EGA. Živiš svoj život i puštaš druge da žive, međutim, neki ljudi uporno bacaju kamenčiće i ostalo „emocionalno smeće“ u tvoj prostor. Provociraju, manipuliraju, živciraju, povređuju – dokle, kako, zašto? Šta raditi s ljudima koji te raspamećuju?!

Treba reći da jedna od temeljnih pretpostavki duševnog zdravlja, koje nije samo odsustvo bolesti, nego i cjelokupno psiho-socijalno blagostanje (a ko ga to danas još ima?!) jest i čuvanje granica u međuljudskim odnosima.

Šta znači čuvati granicu?

Odrasla osoba koja ima razvijenu svijest o sebi, koja ima svoje samopoštovanje, koja zna ko je, kako se ponaša, šta želi od života, koja drži do sebe – u komunikaciji sa drugim ljudima, njihovo mišljenje uzima samo kao prijedloge, koje može ili ne mora prihvatiti. Osoba koja čuva svoje granice u stanju je donositi samostalne odluke u skladu sa svojim vrijednostima, stavovima i interesima. Takva osoba se ne boji reći „NE“ u situacijama kada je to potrebno reći.

Obzirom da smo društvena bića i da je jedna od naših važnih psiholoških potreba - potreba za ljubavlju i pripadanjem, strašno se bojimo da nas drugi ljudi ne odbace, da ne ostanemo usamljeni, pa po cijenu i da odstupimo od sebe i kažemo „DA“ u svim onim situacijama kada je trebalo reći „NE“.

Tako bezgranično opraštamo nasilje, popuštamo, tolerišemo i ništa ne mijenjamo nabolje.


Shvaćamo da su neki ljudi postali vrlo neugodni, pa se od njih distanciramo, kroz tzv. emocionalnu barijeru. Međutim, toliko se naviknemo na spuštene roletne na duši, misleći da smo zaštitili svoj ego od povreda, poput prozora od naleta kiše, ali smo ujedno onemogućili prozoru da dobije i dovoljnu količinu svjetlosti i sunca. Iz tih razloga postajemo tako depresivni, jer sunce ljubavi slabo nas grije. Vremenom gubimo kontakt s dragim osobama u našem životu i dolazi do zahlađivanja nekad toplih odnosa. Dragi ljudi koji su nam značili u životu postaju rijetki gosti, što dovodi do privremenog ili čak trajnog otuđivanja.

Kako reći „ne“?

„Čim prije – to bolje“. Ne smijemo dozvoliti da nas strah od toga da nas drugi napuste ne gurne u napuštanje sebe. Tada čovjek postaje nezadovoljan, nesretan, agresivan ili depresivan. Kome treba nezadovoljna, depresivna „dobrica“, „jadnica“ i žrtva koja je uvijek samo popuštala, a nikada se nije znala zauzeti za sebe?!  Treba se uvijek zauzeti za svoje pravo ne čineći nepravdu drugima. Znamo da mnoge zlostavljane osobe, također, kada im se ukaže prilika, mogu postati nasilnici.

Roditelji i okolina imaju velikog uticaja na naše duševno zdravlje. I u porodici postoje granice upravljanja djetetovim fizičkim, duševnim i emocionalnim težnjama. To su granice – šta je djeci dopušteno, a šta ne, šta valja, a šta ne treba činiti. Uvijek sam se čudio kako roditelji djeci školskog uzrasta ne postave granice npr. odlaska na spavanje, boravka kraj računara itd. Dobar odgoj pretpostavlja uvođenje reda i razumnih granica. Međutim, u svemu tome, važno je ne pokvariti odnose. Tako roditelji vrlo često kažu: „To je za tvoje dobro. Shvatiti ćeš kad odrasteš. Moraš se naučiti pravilima. Moraš se prilagoditi. Vjeruj mene to boli više nego tebe.“ I u slučajevima primjene roditeljske disciplinske mjere/kazne možemo čuti izjave poput: „Hajde, zagrli sada mamu!“, ili: „Jesmo li opet prijatelji?“ Interesantno je i da odrasli kada završe neku ljubavnu vezu kažu: „Možemo ostati prijatelji.“
Upravo ovisno o tome koliko smo vodili računa o izgradnji djetetovog samopoštovanja i samopouzdanja, koliko smo ga podržavali, ohrabrivali, jačali -  ono će u odrasloj dobi znati postavljati ispravne granice.

Naravno, niti drugi samoživi ekstrem nije dobar. Uvijek ljudima govoriti „ne“ također vas može odvesti u poziciju da ostanete sami i usamljeni.  

Ako želite savladati tehnike uspješnog komuniciranja, kao i zauzimanja za sebe na jedan ispravan način, pročitajte jednu od mojih prethodnih kolumni „Vještine komuniciranja u međuljudskim odnosima“.

Važna je procjena. Kome je darovano da zna razlikovati dobro od zla, zaista je veliko znanje darovano.

Lijep pozdrav!

Selimović Elharun

(5 glasova)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.