Kad su početkom pedesetih godina prošlog stoljeća farmaceutsku industriju počele preuzimati naftne kompanije, banke i razni menadžeri koji nemaju ništa zajedničko sa medicinom, lijekovi su postali roba koja treba da osigura profit relativno malom broju ljudi dok su bolesnici postali kupci čija je dobrobit često u drugom planu. Ovakav pristup u plasmanu lijekova zahtijevao je sve veći broj oboljelih koje treba liječiti, a na koji način to radi današnja farmaceutska industrija govorit ćemo u ovom serijalu.

Važno je napomenuti da se ovakvom pristupu u korištenju i plasmanu lijekova počeo suprotstavljati sve veći broj liječnika i farmaceuta i da je materijal za ove članke prikupljen upravo na osnovu njihovih argumenata i kritika metoda kojima farmaceutska industrija plasira svoje proizvode ( lijekove ). Upoznavanjem čitalaca sa ovim problemom dobit će se i odgovor zašto su rezultati liječenja bolesti koje najčešće pogađaju suvremenog čovjeka daleko od zadovoljavajućih u prkos činjenici da se danas na medicinska istraživanja troše milijarde dolara.

Dobar primjer kako farmaceutska industrija povećava prodaju svojih proizvoda su psihijatrijska oboljenja. Broj psihijatrijskih oboljenja prije 1945.g. iznosio je 26, sredinom 50. godina prošlog stoljeća u tadašnjim udžbenicima  je opisano 106 ovih oboljenja, da bi se 1994. broj mentalnih poremećaja utrostručio i iznosio je čak 357. To je dovelo do dramatičnog porasta potrošnje psihofarmaka odnosno lijekova koji djeluju na psihičko ponašanje. Sve to i ne bi bilo tako neobično da nije činjenice da se najveći broj ovih oboljenja ne može dijagnosticirati nikakvom laboratorijskom pretragom, snimanjem oboljelog mjesta, ili bilo kojom drugom metodom uobičajenoj u medicinskoj dijagnostici, tako da dijagnoza nekog od ovih oboljenja ovisi isključivo o subjektivnoj procjeni psihijatara. Jednako tako početak liječenja, doza lijeka i procjena napretka u liječenju također ovisi o procjeni psihijatra.

Hipeaktivnost djece

Gotovo svaka promjena u ponašanju danas se od strane psihijatara, posebno američkih, tretira kao simptom nekog psihičkog oboljenja. Tako je npr. strah od javnog nastupa praćen izrazitom tremom, koji je ranije važio kao karakterna crta i stidljivost, proglašen za psihički poremećaj koji zahtijeva odgovarajući psihijatrijski tretman. Sindrom nemirnih nogu koji se do prije dvadesetak godina nije spominjan niti u jednom kontekstu vezanom za psihijatrijska oboljenja, danas je zasebna bolest o kojoj se raspravlja na stručnim sastancima psihijatara, pišu se radovi i naravno, liječi. Prema podacima psihijatrijskih udruženja sindrom nemirnih nogu može se dijagnosticirati kod 5-10% stanovništva.

Ovakav odnos prema mentalnom zdravlju od strane psihijatara doveo je do toga da je sve više djece kod kojih se dijagnosticira neki mentalni poremećaj. Tako je 1987.g. od strane američkih psihijatara promovisano novo oboljenje poznato kao hiperaktivnost djece, odnosno sindrom nepažnje praćen prekomjernom aktivnošću. Ranije su ovakvu djecu nazivali nemirnom, ali od nedavno je takvo ponašanje prepoznato kao bolest koju treba liječiti. Ova navodna bolest se najčešće manifestuje kad djeca krenu u školu, a simptomi su joj prevelika aktivnost, nestrpljivost, pričljivost, zaboravnost, loša organizacija, slaba koncentracija itd. Takva djeca zadaju probleme roditeljima i učiteljima i za njihov odgoj i kvalitetno školovanje potrebno je utrošiti znatno više vremena nego kod ostale djece. Nakon što su opisani simptomi po kojima je moguće prepoznati hiperaktivnu djecu udruženja američkih psihijatara dala su preporuke školama o praćenju ponašanja djece i identifikacije one sa simptomima ovog oboljenja. Nakon nešto više od godinu dana u američkim školama dijagnosticiran je oko 500 000 djece čije ponašanje ukazuje na prisutnost ove bolesti. Tako je ova kampanja dovela do toga da se oko12% djece u američkim školama proglasi bolesnom. Liječenje se sastoji u redovitim posjetima psihijatrima ili se, što je češće, djeci propisuje terapija lijekovima. Primjer američkih psihijatara ubrzo su počeli slijediti i druge zemlje tako da danas u svijetu, prije svega u razvijenim zemljama, postoje milijuni djece sa dijagnozom hiperaktivnosti.

Mada se o faktorima koji uzrokuju hiperaktivnost samo nagađa, farmaceutska industrija je odmah krenula u proizvodnju lijekova za oboljelu djecu. Tačnije lijek je postojao i prije i korišten je kod liječenja depresije ali mu je, nakon što je hiperaktivnost postala bolest, nađeno mjesto u liječenju djece. Radi se o lijeku čije je ime metilfenidat, a trenutno je prvi izbor u liječenju hiperaktivnosti milijuna djece širom svijeta. Inače, prije nego što  je dobio odobrenje za liječenje djece, metilfenidat je ispitivan svega nekoliko mjeseci, što nije praksa za lijekove, posebno ne za one koji treba da se koriste godinama. To je i razlog zašto je ovaj lijek, odnosno nuspojave koje izaziva,  u periodu od 1990 – 2000. g. bio odgovoran za smrt najmanje 186 djece samo u SAD.

Prozac

Ali nije metilfenidat najgori lijek koji se daje djeci kod kojih je dijagnosticiran neki mentalni problem. Posljednjih nekoliko godina sve je više dokaza da je jedan od najprodavanijih lijekova u povijesti medicine odgovoran za brojna samoubojstva djece i odraslih i da njegovo korištenje potiče agresivno ponašanje što je rezultiralo brojnim višestrukim ubojstvima koje su počinili, do tad, mirni i povučeni ljudi. Radi se o lijeku fluoksetinu koji se propisuje kod depresije, a u apotekama se može naći pod imenom Prozac. Ovaj lijek, prije nego što je postao najprodavaniji antidepresiv, imao je dosta čudnu povijest. Nakon što je 1987. sintetiziran, Prozac je trebao biti lijek koji reguliše krvni pritisak, ali nakon slabih rezultata, nije dobio dozvolu za prodaju. Nakon toga je testiran kod različitih mentalnih oboljenja i napokon je kod depresije pokazao određeni učinak. Uslijedila je agresivna medijska kampanja o čudotvornom lijeku koji nema nikakvih kontraindikacija, i koji preporodi depresivne ljude. Psihijatri su svaki znak depresije koji se, s vremena na vrijeme javlja kod većine ljudi, dijagnosticirali kao depresiju, što je rezultiralo  višestrukim povećanjem prodaje Prozaca. Depresija je sve češće dijagnosticirana i kod djece, čak i one mlađe od 6 godina. Jedno istraživanje govori da je broj djece mlađe od 6 godina kojima su liječnici u razdoblju od 1995-1999.g.  propisali Prozac porastao za oko 600%. U istom periodu broj školske djece i tinejdžera koji su uzimali ovaj antidepresiv porastao je za preko 150%.

Ono što je proizvođač Prozaca znao, ali je tu informaciju zatajio, je da lijek potiče samoubistvo i agresivno ponašanje. Uvjeravanje proizvođača da njihov lijek nema nikanve nuspojave bitno je uticao na odluku liječnika da djeci propisuju lijek kao da su u pitanju slatkiši. Zatajeno je i to da Prozac može oštetiti mozak i hipofizu što dovodi do smanjenog rasta kod djece i kašnjenja u spolnom sazrijevanju. Tek je veliki broj samoubistva među školskom djecom koja su koristila ovaj antidepresiv, kao i višestruka ubojstva u školama, na poslu i unutar porodice od strane korisnika Prozaca, pokrenula istragu o stvarnoj štetnosti lijeka. Na kraju je zaključeno da Prozac uistinu kod dijela pacijenata potiče agresivno ponašanje i sklonost samoubistvu. To je rezultiralo upozorenjem Europske agencije za lijekove od 2006.g. u kojem se upozorava na ove nuspojave, a roditeljima djece kojoj je Prozac propisan sugeriše se da motre djecu i da svaki znak koji ukazuje na sklonost samoubistvu, kao i znake agresije i bijes prijave liječniku. Dakle Porzac se i dalje može propisivati djeci, a na roditeljima je da prate kako taj lijek utiče na njihovo dijete. Drugim riječima farmaceutskoj industriji novac, a roditeljima odgovornost za eventualne posljedice liječenja Prozacom.  

Nastavit će se ...

(0 glasova)

Autor teksta

Dragan Trogrlić

Dragan Trogrlić - direktor firme "Dren" d.o.o. Žepče

E-mail: info {at} dren-trogrlic.com
dragan.trogrlic {at} tel.net.ba
Adresa:
Bukovik 3
72230 Žepce B & H

Kontakti:

Phone/fax: ++387 (0) 32 881-774
Mob: ++387 (0) 61-461-517

WEB: www.dren-trogrlic.com

Web stranica: dren-trogrlic.com