Naši životi nisu proizvod slučajnosti, svakako imaju dublji smisao. Ako vi ipak smatrate da je život slučajnost – pa zar ga ne bi trebalo utoliko više cijeniti. Ako smatrate da dolazimo iz ništavila, i vraćamo se u ništavilo – pa hajde onda da barem proslavimo život, koji svakako nije ništavilo! Tada je naše vrijeme na zemlji dragocjeno i nezamjenjivo. Tu onda nema mjesta depresiji. To implicira ulazak u život, a ne povlačenje od života. Interes za svaki trenutak života, a ne očajavanje.

Međutim, u okruženju smo stalni svjedoci nedostatka svrhe, živosti, uzbuđenja i životne radosti – a to je karakteristika depresije. Zašto osjećate kao da vam je neko ukrao vašu svrhu i smisao? Pa možda je baš vaša svrha da prevladate depresiju, strah i bol. Čak i u stanjima za koje se smatra da su u potpunosti biološki zasnovana, kao što je karcinom, pokazalo se da uspješan tretman ne zavisi samo od terapije, koliko od stava, pogleda i samog odnosa prema bolesti. Oni koji vide svrhu u dobivanju bitke imaju i veće šanse da je dobiju.

U svakoj kritičnoj situaciji, svako ima svrhu: treba preživjeti. Iskustvo prirode može probuditi predstavu o vrijednosti života, što je jedan od najboljih načina da se pronađu smisao i svrha.

Shvatanje da je život veliki dar, uživanje u svim malim stvarima i sitnim radostima koje čine dio svakodnevnog života – također mogu izliječiti osjećaj nedostatka svrhe. Pomažite drugima – tako ćete najbolje pomoći sebi. Povežite se s nekim ko je imao manje sreće nego vi. I to može biti korisna lekcija, da osjetite zahvalnost za ono što vi imate. Herman Hesse dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a u mladosti se ozbiljno nosio s mislima o suicidu. Mnoge njegove teškoće koje je imao u mladosti, nagnale su ga da ipak «zagrize metak», stegne zube i ostane na nogama. Stvari su se ipak počele mijenjati i popravljati u njegovom životu. Izdržao je. Sve teškoće koje je imao osvijetlile su njegove knjige, koje su inspirirale čitavu generaciju čitalaca – a to je svrha koju on nije mogao ni naslutiti u teškim godinama mladosti.

Uvijek možemo izvući neki smisao i svrhu iz onoga što nam se događa, pa čak i iz strašnih događaja, ali za to je ipak potrebno vrijeme. Majka Tereza uložila je svu svoju energiju u pomaganju bespomoćnima, jer je njezina svrha života bila bezuvjetna ljubav temeljena na vjeri u Boga. Poznat je slučaj dječaka, čija je majka umrla od karcinoma prije njegove desete godine života i to u jakim bolovima. Dječak je imao mogućnost: sažalijevati sebe, očajavati, biti depresivan. Umjesto toga, bolest je doživio kao svog ličnog neprijatelja kojeg je odlučio poraziti. Stekao je diplomu liječnika i postao istraživač-onkolog, čiji su rezultati rada i istraživanja popravili živote mnogih ljudi. Svoju ličnu tragediju pretvorio je u izazov s kojim se moguće suočiti.

Vrlo je lako razumjeti vezu između trauma i disfunkcija odraslih ljudi. Teže je, ali zato i zanimljivije objasniti suprotan ishod, odnosno slučajeve u kojem je patnja nekom dala snage da postane veliki umjetnik, humanista ili naučnik. Mnogi ljudi koji se suočavaju sa haotičnim životima i iskušenjima crpe nadu iz znanja da su i drugi prije njih imali slične probleme, koje su ipak uspjeli prevladati. Patnja ima svoj smisao, ako ti postaneš drugačijim, boljim. Čak i nije toliko važno da li je život jednog čovjeka bio ispunjen veseljem ili patnjom. Najvažnije je da je bio ispunjen smislom. Goethe je rekao: „Nema situacije koja se ne bi mogla oplemeniti bilo postignućem, bilo strpljenjem.“

Čovjek koji je u depresiji slijep je za vrijednosti života i trenutačno ih ne vidi, jer se oblak tuge navukao ispred sunca, uskraćujući mu pogled na sunce. Ali sunce i dalje postoji, bez obzira na oblake.

Uporedimo samo slike dviju žena koje sam imao priliku liječiti. Jedna je imala život pun flertova, užitaka i provoda. Sada je stara. Živi sama. Kaže da u grob nosi samo uspomene na burnu i uspješnu mladost. Druga je majka mentalno invalidnog djeteta. Kaže da je željela djecu i ta joj se želja i ostvarila. Mlađe joj je dijete umrlo, a ostala je da živi sa starijim, koje je invalidno. Kaže da nije nje, to dijete bi dospjelo u neku ustanovu. Njezin život je težak, pun je zadataka, ali je zato vrlo smislen, bori se za to dijete. U tome je pronašla svoj smisao. I ona smatra da je manje važno da li je život pun ugode ili patnje, koliko je važnije da otkrijemo smisao u njemu. Biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istovremeno i dar i zadatak. Živjeti dosadu i biti ravnodušan znači da ne pokazujemo nikakvu inicijativu da u svijetu išta poboljšamo.

Čovjekovo otrežnjenje naspram njegovog zahtjeva za srećom u životu izrazio je Rabindranath Tagore u pjesmi u kojoj kaže:

 „Spavao sam i sanjao
Da bi život bio radost.
Probudio sam se i vidio
Da je život bio dužnost.

Radio sam – i gle:
Dužnost je bila radost.»

Lijep pozdrav, Selimović Elharun

(2 glasova)

Autor teksta

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.