Stara, nevelika kuća iznad pruge u Begovom Hanu, okružena uobičajenim bosanskim voćkama i baštom, svojim mnogobrojnim ukućanima je nudila sve osim minimalnog komfora. Pod njenim krovom na četiri vode, otac Smail i majka Hatidža sa svojih devetoro djece - deveraju život! Jedanaest duša, tu spavaju, jedu, kuhaju, uče, dišu - i žive.

Kćeri, Ramza, Senija, Hanumica i Esma, te sinovi, Ismet, Rifet, Adem, Kemo i Sead su, ratna i posljeratna djeca lokalnog, poluslijepog nakupca, koji sa dječjim doplatkom u džepu ode u Maglaj, tamo kupi jeftino, a onda s robom u Zenicu, pa proda skuplje. Takvim proviđanjem dolazile su one "knap-pare" - da se ne bude golo i boso.

Krava, živina, bašta i voćnjak - hranili su Osmanhodžiće.

Jedini artikli koji su kupovani u obližnjoj zadruzi bili su - brašno, zejtin i petrolej za lampe.
Svojim, dječjim očima, 'uslikao' sam prizore te, samo unutra vidljive tjeskobe. Na omalenim prozorima, nacigovani zarići, po podu - ručno otkane, šarene ponjave, zelenkasti kredenac, šporet fijaker, velika sećija i mali sto. Na zid naslonjena ogromna sofra, a iza vrata, dvije kante s vodom i kuka na kojoj je zakačen lončić od pola litra.
Napolju, ispod razgranatog stabla jabuke, dvije dugačke drvene klupe, a između njih sto. Desetak metara dalje, mala štala, a uz nju i kućica lijepog Šarplaninca, čije mi se ime nekako otkačilo iz sjećanja.

Moja tijesna povezanost sa tom dragom porodicom išla je preko svakodnevnog druženja sa najmlađim među njima, Seadom, kojeg smo svi odmilja zvali - Ćino.
Kao deveto dijete, ukazom iz Maršalata, postao Titovo kumče i stekao određene privilegije. Prije svakog Dana republike, 29. novembra, iz Beograda su stizali paketi za njega. Najčešće su to bile knjige i pribor za školu, a dešavalo se da stignu i igračke, konzerve, pa i neke, dotad neprobane poslastice. Tako sam, prvi put u životu, pojeo 'napolitanka keks', pa naivnom tintaricom pomislio, da u tom specijalitetu Tito uživa svaki dan.

Ćino nije volio ni školu, ni knjigu. To mu je bilo - pokora. Inače, dobro igrao lopte, dobro pjevao, imao dobro 'kolo sa žicom' i kućno odobrenje, da sa starijim bratom, Kemom, može na igranke i da od njega 'uči' kako se kontaju najljepše begovhanske cure. A, najljepša bila šumareva kći, Meliha.
(Kasnije, zgodni Kemo zbario, oženio i odveo u Australiju, gdje i danas imaju porodicu i sretno žive.)

Te godine stiže praznik, vrijeme paketu, a Ćino očekuje loptu, i to onu pravu fudbalku, kakvu šutaju Šekularac, Džajić i Best. Saznao odnekud da je baš takvu dobio jedan 'dječak-devetka' iz Bihaća.

Dođe poštar Ađul s muštulukom i paketom. Babo Smail potpisa, pa poče ceremonija 'svečanog otvaranja'.
Svi veseli i nasmijani, samo Ćino snuždeno gleda prema meni, mrzovoljno prilazi i razočarano kaže:

- Opet me zajebo! Samo kleta knjiga i konzerva!
- A, ima li onoga finog keksa s naranđom? - upitah znatiželjno.
- Ima, jebo te keks! Knjige ću sve prodat u Žepču i kupit loptu!

Tako je i bilo. U paketu mu nikad nije došla.

(4 glasova)

Autor teksta

Tončo Ivešić