Elharun Selimović

Elharun Selimović

Selimović Elharun rođen je 02.09. 1961.g. u Žepču, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio u Žepču, a gimnaziju u Zavidovićima. Na Odsjeku za psihologiju u Zagrebu završava studij Psihologije, kao jednopredmetne grupe nauka.Nakon završavanja studija psihologije Selimović Elharun zapošljava se prvo u Centrima za socijalni rad na području Žepča, Zavidovića i Maglaja (na poslovima psihološkog savjetovanja, delinkvencije, poremećaja ponašanja, ometenosti u razvoju). Od 1990.-1993. godine radi u Neuropsihijatrijskom dispanzeru Regionalnog med. centra “dr. Safet Mujić” u Mostaru gdje radi u svojstvu kliničkog psihologa.
1991. god vodi, kao terapeut Klub liječenih alkoholičara u Mostaru.

Istraživao rasprostanjenost alkoholizma i drugih ovisnosti u zapadnoj Hercegovini. Istoimeni naučno-istraživački projekat prezentirao na Kongresu alkohologa održanog u Skoplju, 1991.g.
1991. objavio knjigu “Nikotin, alkoholizam, i droga” u izdanju Saveza klubova liječenih alkoholičara, Mostar.
Od jula 1992.g. radio sa vojnicima, izbjeglicama, ranjenim, zlostavljanim i silovanima u ratu.
Od 1996.g. pa do danas radi kao klinički psiholog u Općoj bolnici Konjic.
Još u toku studija psihologije Selimović Elharun je ispoljio interesovanja za naučni i stručni rad. Broj i karakter seminara iz psihoterapije (kibernetske, Balintove grupe, grupne analize, kognitivne terapije) zatim trening programi iz Post-trauma terapije, supervizije psihoterapije i mentalnog zdravlja u zajednici koje je uspješno pohađao i završavao, pokazatelji su naglašene potrebe za znanstvenim usavršavanjem. Učestvovao je u većem broju stručnih i naučnih skupova gdje je objavio veći broj radova na temu ovisnosti i tretmanu iste, te aktualizirao probleme javnog zdravstva, zatim invalida, duševnih bolesnika (Kongres alkohologa u Skoplju 1991. g; 6. i 7. Alpe-Adria konferencije, (Opatija) IV dani javnog zdravstva u BiH (Travnik) itd.)

Svoj radni angažman u zvanju asistenta, a potom predavača za psihologiju, započeo je na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od novembra 1997.g. U međuvremenu je specijalizirao traumatsku psihologiju 1999. g. u Odsjeku za psihologiju u Sarajevu i stekao stručno zvanje: specijaliste traumatske psihologije.
2002.g. izabran je za predavača psihologije na Pedagoškoj akademiji (sada Nastavničkom Fakultetu) u Mostaru. U tom periodu je izabran za sudskog vještaka psihomedicinske struke u Hercegovačko-Neretvanskom kantonu.

U toku sedmogodišnjeg angažmana kao predavača psihologije publicirao je slijedeće knjige: “Opća psihologija” (Mostar, 1997.),
“Osnovi razvojne i pedagoške psihologije” (Mostar, 2001.); udžbenik za srednje škole “Opća psihologija” (Fojnica, 2001.) Istražujući veze između religije i nauke napisao je knjige: “Ogledi o duši”; “Čudesna nemoć napetosti”
2007.g. uspješno je odbranio magistarski rad na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu na temu silovanja u ratnim i mirnodopskim okolnostima, i stekao naučni stepen Magistra psiholoških nauka. Ambicija mu je nastaviti svoj daljnji naučni angažman u pravcu doktorata psiholoških nauka. Dugogodišnji je koordinator Općinske radne grupe za borbu protiv ovisnosti na području općine Konjic. Kontinuirano provodi projekte primarne prevencije bolesti ovisnosti na području ovog grada. Autor je brošure: “Uloga roditelja u borbi protiv ovisnosti”. Predsjednik je kantonalne komisije za kategorizaciju djece ometene u psihofizičkom razvoju, te se u posljednjih sedam godina intenzivno bavi problematikom i tegobama ove djece. Inkluzija i poboljšanje edukacijskih mogućnosti takve djece su predmet njegova sadašnjeg i najčešćeg interesovanja.

Mnoge teorije bolesti tražile su svoje uzroke zbog klica, bakterija, virusa ili genetike. Međutim, ljudi se i pored snažnog napretka medicine i farmaceutske industrije i dalje razboljevaju. Rak nije zarazan, a stvara se u tijelu. Depresija, glavobolja, šećerna bolest, bolovi u leđima, impotencija, žgaravica … ništa to nije zarazno, a nastaje u čovjeku. Zašto? Veliko je pitanje zašto ljudska bića pate od tolikog broja bolesti?

- Komunikacija (lat. Communicare – učiniti općim, informirati, raspravljati) je proces slanja i primanja verbalnih ili neverbalnih poruka između ljudi. To je osnova odnosa među ljudima. Obzirom da je komunikacija nepovratan proces (jer izgovorenu riječ ne možemo vratiti, niti neku gestu, grimasu i sl.), prilikom komunikacije lako može doći do zabune ili pogrešnih tumačenja. Kasnija tumačenja ili dodatna objašnjenja onog što smo željeli prenijeti nikad nemaju istu snagu kao ono što je prvobitno bilo rečeno (kao odapetu strijelu vratiti u luk).

Šta je to privrženost ili atachment?
Ljudski je razvoj epigenetski. To znači da se svaki stupanj razvoja nadograđuje na prethodni. Priroda ima svoj razvojni ritam. U nekoj dobi ljudski organizam razvija mišiće, počinje hodati i govoriti.U dobi od oko 18 mjeseci dijete počinje govoriti: „Ne, ja ću.“ S tri i po godine počinje zapitkivati:“Zašto?“ itd. Svaki stupanj razvoja (prema Eriksonu imamo 8 faza psihosocijalnog razvoja) ima neke svoje razvojne zadatke koje moramo ostvariti, neku svoju „krizu“ koju trebamo uspješno razriješiti, kako bi mogli prijeći u slijedeći, viši stadij. Što god nas ne ubije, trebalo bi da nas ojača. Ukoliko je kriza razriješena, djetetove potrebe zadovoljene, ego ima dovoljno snage za razvoj. Ako razvojni zadaci nisu obavljeni, ego ne postiže čvrstinu građe koja mu je potrebna za sljedeći razvojni zadatak. Oslabljen je, i kad potreba nije zadovoljena, puca. Dijete treba razviti čvrste granice ega da bi stupilo u mladenaštvo.

Stranica 2 od 2