Harun Tursanović jedan je od četiri miliona stanovnika Bosne i Hercegovine. Rođen je i odrastao u Žepču, srednju školu završio je u Zenici, a Ekonomski fakultet u Izmiru (Republika Turska). Već deset godina živi i radi u Sarajevu.
Sretno je oženjen. No, on je i direktor Fondacije “Izvor nade”, humanitarne, neprofitabilne, nevladine, dobrovoljne i vanstranačke institucije koja djeluje u Bosni i Hercegovini. Njen cilj je unapređenje duhovnih, kulturnih, znanstvenih i tradicijskih vrijednosti građana. Zajedno s aktivistima Fondacije direktor Tursanović svoje aktivnosti posvećuje drugima, ponajviše studentima, jer zna da jedino mladi ljudi ostaju da grade budućnost ove zemlje i čuvaju prijateljske odnose s drugima i drugačijima.
U životu nam treba podosta hrabrosti u odluci da nešto mijenjamo. Kako ste Vi došli na ideju osnivanja Fondacije?
Ideju o formiranju Fondacije dugo smo nosili u sebi, a realizirali smo je u februaru 2010. godine. Radi se o jednoj skupini ljudi koja je radila neke konkretne korisne stvari za društvo i prije toga. No, njenim osnivanjem proširili smo naše djelovanje. Želja nam je da se za naše društvo, koje prolazi različite krize, radi nešto konkretno. Naravno, projekata je mnogo, mi smo polahko krenuli ovim putem i nadamo se da ćemo nastaviti.
Koje aktivnosti trenutno radite?
U ovom mjesecu (ramazan) aktivirali smo se da obiđemo Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. Dijelimo iftare i obilazimo mnoga mjesta, bilo da su povratnička ili neka druga. Iako još nije kraj mjeseca ramazana, mi ćemo podijeliti nekoliko stotina iftara u različitim dijelovima naše zemlje. To radimo u saradnji s lokalnim zajednicama od kojih dobijamo informacije o onome što im je potrebno. Automobilima iz Sarajeva se organiziramo u grupama, ponesemo iftare i zajedno podijelimo tu radost s ljudima koji su uglavnom povratnici.
Ustvari, moram reći da se kod nas nekako ustalio naziv “povratnici”, a riječ je o ljudima koji su se davno vratili na svoja ognjišta, žive tu, ali im nije posvećano dovoljno vremena i pažnje. Ovim im gestom posvećujemo više pažnje i dijelimo s njima barem jedan iftar. Naravno, uz iftare dijelimo i ramazanske pakete socijalno ugroženim kategorijama.
U posljednje vrijeme iftari se znaju pretvarati u neke vidove manifestacija…
Tačno je da se u Sarajevu, a i nekim drugim gradovima priređuju obilni iftari. Ni naši nisu skromni, oni su lijepi, ali kada odemo u ta “zaboravljena mjesta”, reakcija ljudi je nešto posebno. Oni ne očekuju čak ni taj iftar, nego očekuju jednu lijepu riječ.
Svake godine dijelite i kurbane?
Svake godine dijelimo više tona kurbanskog mesa. Cilj nam je da se u većim centrima ne dijeli meso samo kao razmjena među ljudima, nego da to meso ode onima kojima je najpotrebnije. Jedan naš kurban iznosi pet-šest kilograma i svi se mogu uključiti u akciju njegova davanja, prikupljanja ili dijeljenja.
Te kurbane dijelite i nemuslimanima?
Kad obilazimo Bosnu i Hercegovinu mi ne pravimo nikakvu razliku među ljudima. Želimo poboljšati standard svih naših građana. Otvoreni smo i nastojimo pomoći svima. Motiv nam je ljudskost, mi smo insani, trebamo biti primjerni drugima.
S obzirom na to da ste često na terenu, recite nam kako ljudi žive u BiH?
Mi jesmo na terenu, obilazimo mnoga mjesta i možemo reći da imamo neku realnu sliku stanja našeg društva.
A kakva je ta realna slika?
Ona se poprilično razlikuje od Sarajeva i nekih drugih gradova. Najviše se razlikuju ona “povratnička” mjesta koja su zaista u teškoj situaciji i koja trebaju pomoć. Svojim aktivnostima ne rješavamo njihove probleme, ali dajemo jedan doprinos i obznanjujemo njihov glas javnosti. U našim obilascima trudimo se uraditi konkretne stvari. U saradnji s humanitarnom organizacijom “Povratak” podijelili smo na desetke krava. Vjerujte, donacija jedne krave znači mnogo za povratnika.
Pratite li šta se poslije dešava s tim donacijama?
Naravno da pratimo. Cilj je da se s tom donacijom ne završi priča nego da se desi produkcija, čime bi onaj koji je dobio kravu za kratko vrijeme mogao pomoći i svom komšiji. Na ovaj se način trajnije rješavaju problemi. Ako je neka porodica u nezavidnoj materijalnoj situaciji i ima dijete, uzmemo ga besplatno školovati. Nije dovoljno samo donijeti paket namirnica, jer to ne rješava njihove probleme.
Šta je ljudima u povratničkim mjestima najpotrebnije?
Obrazovanje za onu djecu koja nemaju mogućnost daljeg školovanja. Apeliram na one koji imaju mogućnost da se obrazuju da to vrednuju na poseban način jer im je pružena takva prilika. Susretali smo osnovce, djecu iz četvrtog ili petog razreda, koji pješače po pet-deset kilometara od kuće do škole i obrnuto. Sve ovo trebao bi biti motiv više svima nama da pomognemo takvu talentiranu djecu, a imamo je širom ove lijepe zemlje.
Neophodno je uključiti i one druge koji mogu više doprinijeti boljem ambijentu i uvjetima života. Oni trebaju češće ići na teren i vidjeti kako žive stanovnici Bosne i Hercegovine. Ovdje prvenstveno mislim na one koji obnašaju različite funkcije u našem društvu i koji imaju veće ovlasti i mogućnosti da situaciju promijene nabolje.
Koliko je za jednog čovjeka važno obrazovanje?
Naš cilj je ulaganje u mlade ljude. Mislimo da je to najbolja investicija. Ne ostaviti nikoga u ovoj lijepoj zemlji bez školovanja san je i misao koju tek trebamo ostvariti. Obrazovanjem i odgojem dobijamo sposobne i potpune ljude koji će svakako znati iskoristiti i resurse jedne države. Na taj način će se zapravo riješiti i problem nepismenosti, a i siromaštva. Obrazovanim čovjekom teško je manipulirati i koristiti ga za ciljeve koji nisu plemeniti ili su štetni za društvo.
Kako poboljšati obrazovanje?
Obrazovanje je nešto što je izvan naših ingerencija i tu ne možemo nešto puno promijeniti. Ono što možemo jeste približiti obrazovne institucije ljudima i dati priliku nekim uspješnim studentima da nakon završetka studija ostanu raditi na univerzitetu. Neke svoje stipendirane studente šaljemo i izvan granica Bosne i Hercegovine na dalje školovanje, s ciljem i namjerom da se nakon toga vrate u našu državu i svojim iskustvom i znanjem doprinesu društvu u cjelini.
A koliko je realno da će se takvi studenti htjeti vratiti?
To je, kako se kaže, mač s dvije oštrice, ali uz jedan rad i praćenje to je moguće. Kao Fondacija nikom ne dajemo stipendiju pa da mu kažemo: “Dođi sljedeće godine da se slikamo i ponovo potpišemo ugovore!” Naše stipendiranje podrazumijeva praćenje rada, druženje, dogovaranje, stanovanje tokom cijelog studija. U tom im periodu pokušavamo usaditi patriotske vrijednosti i osjećaj odgovornosti.
Fondacija je u saradnji s privrednim subjektima iz BiH za kratko vrijeme na Ilidži izgradila novi savremeni studentski dom. Njegov kapacitet je oko 130 mjesta. Šta bi javnost trebala znati o ovom domu?
To je novi objekt koji je napravljen za potrebe uspješnih talentiranih studenata. Ljude najviše zanima kolika je cijena stanovanja u domu. Nakon godinu dana rada shvatili smo da su u Sarajevu prosječni mjesečni troškovi jednog studenta oko 470 KM. Kod nas student plaća najviše 250 KM, a ostatak novca Fondacija pronalazi od privrednika i običnih ljudi koji žele dati svoj doprinos. Znamo da je mnogim ljudima i tih 250 KM puno, tako da svake godine potpuno besplatno u dom primimo i određen broj talentirane djece ili onih koji se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji.
Osim slabog materijalnog stanja, koji su to načešći problemi kod studenata?
Nedostatak motiviranosti. Nažalost, situacija našeg društva doprinosi tome. Mi ih želimo motivirati, oni će biti nosioci društva za 10-20 godina i zato se trebaju pripremati za to.
Kako ste uspjeli organizirati domaće privrednike da se svi zajedno udruže i izgrade Studentski dom?
Posebno smo ponosni na taj projekt koji je uspješno završen u jednom rekordnom roku. Za 11 mjeseci završili su kompletnu izgradnju doma. Cjelokupna investicija sa zemljom je bila oko 3,2 miliona KM. U ovaj iznos uračunate su i donacije u materijalu kao i dobrovoljni rad dobrih ljudi. Inače, u našem društvu kruži dosta negativnih informacija i ponekad je teško motivirati ljude da se uključe u neki projekt. Ipak, to ne znači da je nemoguće. S domom je takav slučaj. Vjerujemo da u posljednjih nekoliko decenija niko nije napravio privatni dom u BiH. Dom je potvrda da naš narod ima otvorenu ruku ako prepozna lijepe projekte i ukoliko u svemu imate lijep pristup i transparentnost.
Hoćete li nastaviti sa sličnim projektima. Možda da se izgradi još koji dom?
U Tuzli se već preduzimaju konkretni koraci ka tome. I u drugim većim gradovima u BiH planiramo slične aktivnosti: iznajmiti ili izgraditi internate koji će moći poslužiti svojoj svrsi. Naša deviza je doći do svakog onog ko se želi školovati. Novac stavljamo u drugi plan jer smatramo da možemo motivirati druge ljude koji imaju priliku pomoći da to urade. S druge strane, učenici i studenti trebaju samo obrazovati se i učiti.
Šta vas motivira da se bavite ovim poslom?
Motivira me naša situacija u kojoj se nalazimo. Smatram da kao građani zaslužujemo bolju poziciju u društvu. Naravno za nju se treba i boriti. Ovo je jedan put, jedna od metoda da promijenimo prvo sebe, jer sve kreće od nas samih. Stanje se ne može mijenjati ukoliko se sami ne trudimo. Dopustili smo da nam u život uđe mnogo pesimizma koji nas tjera da samo kritikujemo. Na taj način isuviše trošimo onu pozitivnu energiju. Zbog toga smo ogorčeni i sve što radimo činimo to bez volje i entuzijazma.
Koliko se ljudi kao pojedinci trude promijeniti stanje nabolje?
Ljudima treba samo malo da bi se uključili. Mnogo se može uraditi uz jedan kvalitetan pristup i žrtvovanje na tom putu. Želimo generacijama koje dolaze iza nas ostaviti ljepši teren za rad i djelovanje. Cilj nam je navikavati ljude da čine dobro i da se, kada to rade, osjećaju lijepo, da se pitaju: Šta sam to danas uradio? Kome sam pomogao? Samo s takvim pristupom možemo doći do mnogih ljudi. Čineći dobro postajemo optimisti, a to nam treba.
Kakve su još aktivnosti u toku?
Imamo i jednu aktivnost prikupljanja i dijeljenja odjeće i obuće. Iznajmili smo jedan dućan u koji će socijalno ugrožene osobe moći dolaziti i za svoje potrebe uzimati ono što im odgovara. Na artikle ćemo stavljati barkodove, tako da će oni koji su donirali znati kada je određeni artikl doniran. Obavještenje će dobijati e-mailom ili direktno na broj mobitela. Dosta ljudi ima višak odjeće i obuće, a na ovaj će je način dati onima kojima je potrebna. S druge strane, ljudi koji budu uzimali tu odjeću neće se osjećati neugodno. Oni će moći doći probati i uzeti ono što im se sviđa. Ove aktivnosti planiramo provoditi širom BiH.
Gotovo svakog svog sagovornika pitamo koliko je naš život s drugima i drugačijima moguć?
Itekako je moguć. Ljudi na “nižim razinama”, da tako kažem, u manjim mjestima to veoma dobro realiziraju, druže se i rade zajedno. Oni žive jedni s drugima i tako treba biti.
