Boris o Safetu

Da se glazbeno skolovao, mogao bi biti nas Pavarotti, napisao je jedan kriticar, ali sto bismo mi s Pavarottijem? Tim rijecima od Safeta Isovica, posljednjeg velikana sevdaha, oprostio se pjesnik Mile Stojic. Njegovo slovo u sarajevskim Danima objavljeno je u cetvrtak – rano ujutro tog dana, dok su mahmurni raznosaci dijelili sveznjeve novina pospanim trafikanticama, u svom domu u Modeni umro je Luciano Pavarotti. Mocna je pjesnikova rijec – rekao sam Mili koji dan kasnije, ispijajuci jutarnju kavu u Tuzli – urekao si covjeka. Pa ipak, ne umire se od pjesme. Naprotiv, da pjesma ima takvu moc, zivjeli bi Luciano Pavarotti i Safet Isovic jos poneku stotinu godina. Jedan za drugim umrli su proslog tjedna Safet i Luciano. Jedan zvijezda svijeta naseg, malog i sve manjeg, drugi zvijezda velikog svijeta, ali jednako sve manjeg. Od Luciana se dostojno oprostila i Hrvatska, velikim novinskim nekrolozima, uz “O sole mio” na kraju televizijskog dnevnika. Da je pak umro Safet Isovic, saznali smo mobitelom, citajuci SMS-poruke iz Bosne. Nekad nedavno, medjutim, bio je Safet Isovic velika zvijezda u Hrvatskoj. Covjek koji je pjevao radoscu i snagom talijanskih tenora, i ciji je sevdah pulsirao allegro i fortissimo, punio je hrvatske dvorane i pjevao na zagrebackoj Salati pred deset tisuca ljudi, ali danas se toga vise nitko ne sjeca. Nije ni cudo. Sto bi se zemlja, koja i svoju historiju i derbije Hajduka i Dinama racuna od 1990., sjecala jednog prethistorijskog pjevaca narodne muzike? Nama je Safet Isovic nestao mnogo prije nego sto je umro, istih onih dana kad nam je nestala i Bosna. Danas, ta je zemlja nama nesto poput Tunguzije, zemlja iz uzrecice – mracna, ali zivopisna vukojebina, pa onako kako ne znamo da i Tunguzija zaista postoji, u srcu majke Rusije, domalo cemo se iznenadjivati kad cestom nalutamo na tablu s natpisom “Bosna i Hercegovina”. Petnaestak godina kasnije Bosna je u Hrvatskoj mitska zemlja iz vica, sva od predrasuda i opcih mjesta, domovina priprostih i glupih, Muje i Hase, afektirane konobarice iz retardirane serije Nad lipom 45 i portira Semse iz Nase male klinike. U takvom jednom kalupu, salivenom da nama prepametnima lakse objasni tu kompliciranu zemlju u kojoj se misli na tri jezika, a pjeva na jednom, zavrsio je pred kraj zivota i Safet Isovic – kao ime i prezime odnekud poznato, a zgodno da svojom neobicnom zvucnoscu posluzi kao sinonim za tunguzijsku posast sto truje nas kulturni prostor, sav prekriven lakiranim parketom po kojemu nase skolovane mitteleuropske noge lako lebde u ritmu beckog valcera i mirno stoje kad se ispracaju veliki operni tenori, a lupaju petama i kazu “evo, sve za hrvatsku kulturu” cim cuju narodnu muziku u kojoj nema tamburica ili bendza. “Turbofolk. Domaca cosa nostra. Prstenje, zlato, mercedesi. Picke, plesaljke, cajke pevaljke, celavi ormari, balkanz gengstaz. Zagreb, Split, Split, Zagreb. Ludnica. Pasa, od sumraka do zore, i tako dalje. Svetlana, Sladjana, Zvezdana, Æera, Mufasa, Severina, Alka, Jelena Karleusa, DJ Krmak, – ej, – idji Midji, Safet Isovic, Kurac Palac, Ceca Velickovic, Super Silva, high society kako za koga, lowlife kako za koga, kic, tigrovi u kavezima, alkohol, glupost, primitivizam, pomanjakanje kriterija i mjerila vrijednosti…” Tako je u pravednom gnjevu pisao i DOP magazin, urbane hrvatske internet novine, moderne, mlade i zgadjene turbofolkom, svim tim djidji-midjijama, safetim isovicima i kurcima palcima sto su nas preplavili poput tsunamija sa istoka. Nadmeno i nadmocno, s visina na kojima se cuju samo visoki C Donizzetije arije “Ah, mes amis!” i potmule frekvencije klupskih basova, s istih onih orkanskih visova s kojih je na portalu index.hr , jednom od ukupno par medija sto su u Hrvatskoj uopce javili vijest da je “preminuo Safet Isovic, koji se smatra jednim od najboljih izvodjaca sevdalinki”, u citateljskom komentaru posprdno dodano: “A u Zimbabveu je preminuo Wuga Buga koji se smatra jednim od najboljih izvodjaca plemenske glazbe svih vremena. Cijela Hrvatska je zasigurno uzdrmana.” Otuzne su i bijedne te plitke visine s kojih se o “gluposti, primitivizmu, pomanjkanu kriterija i mjerila vrijednosti” docira trpajuci u istu recenicu Jelenu Karleusu i Safeta Isovica. Tko je glup, tko primitivan, tko je pogubio sve kriterije i mjerila vrijednosti? Ta takozvana i samoproglasena urbana kultura, cijoj su pomodarskoj zapadnosti svi zvukovi s istoka isti, svi smrde na “prstenje, zlato, mercedes, picke i plesaljke”, ne shvaca ni to da je njen urbani hip-hop po njenim “kriterijima i mjerilu vrijednosti” upravo klasicni trubofolk – tocnije, urbofolk. Kako ce onda znati prepoznati razliku izmedju Jelene Karleuse i Safeta Isovica? Razliku taman toliku da u nju stane cijela ta pokondirena pseudokultura kojoj kriticarski gurui i producentski trendseteri jos nisu dojavili da je sevdah svjetska glazbena bastina, onako kako su joj dojavili za kubansku salsu, portugalski fado ili ciganske trubace, i kako ce se u sezoni 2007/2008 nositi mongolski ili estonski folklor. Nije Safet Isovic, eto, dozivio da ga ta kultura pripusti na splitski Rivu kao Cesariju Evoru, ili u dvoranu Lisinski kao Esmu Redzepovu, da ga pripusti tamo gdje je jednom vec bio, u vrijem kad se jos nismo sramili sto volimo kako Safet pjeva “Aksam mrace, moj po bogu brate”, kad to nije bila i nasa muzika samo zato sto je Jozo Penava Hrvat, i kad nikome nije bilo neobicno da Hrvat pjeva “Bosno moja poharana”. Kako se to dogodilo da zemlja s kojom imamo hiljadu kilometara zajednicke granice, koja nam je iz svake tocke u drzavi dvije-tri litre benzina daleko, tako nestane iz nasih zivota? Kako se dogodilo da nam se Bosna, dovoljno blizu da pozar za pet minuta dodje do Dubrovnika, tako zagubila da brzini zvuka ni petnaest godina nije dosta da nam ponovo donese Safetov glas? Da zemlja hiljadu kilometara bliska nastane hiljadu kilometara daleka? Na toj hiljadukilometarskoj granici, u gradu Brodu, Slavonskom jao Bosanskom, prije pedeste i pet godina zajedno su u gimnaziju “Zlatko Snajder” isli Safet Isovic i Zdravko Tomac. Razlika medju njima fino ocrtava nas danasnji odnos: u svom velikom intervjuu, jednom od posljednjih sto ih je dao novinama, Safet Isovic se sjetio Tomca, i ostalih skolskih drugova, i razrednice Olge Miletic. Nas se Zdravko Tomac, s druge strane Save, ne sjeca ni sto je jucer govorio. Sto se nas tice, mi smo se, eto sjetili velikog Luciana Pavarottija. Sjetili smo se svih onih opernih premijera subotom na koje smo isli s poduzecem, i sindikalnih izleta na becki Opernball ili u milansku Scalu, kada bi se portir Mile podnapio biranih berbi Garda classico groppella, i zajedno sa seficom racunovodstva pjevao duet Rigoletta i Gilde iz drugog cina. Jer mi, naravno, nikada nismo slusali Safetov turbofolk, mi smo odrastali uz debele guvernante i kao djeca se na bakinu klaviru igrali klasicarskih sinkopa, svadjajuci se tko ce biti Mozart, a tko Salieri. Vadimo tako ovih dana iz kolekcije diskova jednu od bezbroj prigodnih Pavarottijevih greatest hits i do besvijesti slusamo “O sole mio”, jednako napolitansku kao sto je “Sunce zadje, a Mjesec izadje” tesanjska, i zajedno s rahmetli Lucianom suznih ociju pjevamo “Nessun dorma, tu pure, o Principessa…”, iako nikad u zivotu nismo, niti cemo ikada za zivota znati iz koje je opere ta arija, a kamoli je cijelu cuti. Kao sto nismo culi velikog Pavarottija kako usred bosanskog klanja pjeva potresnu “Miss Sarajevo”, i kao sto ne znamo da u njegovoj kuci u Mostaru, u Muzickom centru Luciano Pavarotti, danas taj grozni “turbofolk” snimaju najveci majstori sevdaha, sve Safetova djeca, a Lucianova kumcad. Zato se Bosna od Pavarottija oprostila onako kako se oprasta od dragog prijatelja i susjeda – velikom osmrtnicom na pola stranice Oslobodjenja. Zato se Hrvatska od velikog Safeta oprostila onako kako se oprasta od rodjaka kojeg se cijela obitelj stidi, starog cudaka koji je do smrti pjevao iste one cudne pjesme koje smo voljeli dok nismo postali veliki, ozbiljni i mrki, i dok nismo poceli skrivati stare fotografije s izleta na vrelo Bosne. Jer da se Luciano rodio u Bileci umjesto u Modeni, mogao je biti nas Safet Isovic. Ali, sta bismo mi sa Safetom? autor: Boris Dezulovic