Sjedim u polovnoj fotelji i gledam na Žepče kroz staklo iz svog dnevnog boravka. Zaista si simpatična mahala, sa nekoliko sokaka i pojedincima koji ti nose ime kao zastavu kroz svoj rad. Mahala bi im se trebala zahvaljivati.
U tebi izviru različite priče nacionalizma i dobrote, vezira i kraljica; u tebi se nalaze čiste vode a ima i takvih ljudi. S jedne strane odzvanjaš sa svojim pričama dok u mašti razvijam sliku o Žepačkoj tvrđavi; a sa druge strane imamo nove priče iz Holandije, Belgije, Turske, Francuske…
Zavučeni smo u svoja djela i nedjela pa imamo kablovsku do prve kiše i nadvožnjak koji se zapuši s jačim pljuskom. Ima Žepče i meraka i pisaca i tamburaša i ovih i onih i onih tamo. Ima Žepče i zlotvora i žrtava, i onih koji su kukavice i hrabrih i prikaza.
Al nejse.
Sjedim u polovnoj fotelji i gledam na Žepče kroz staklo iz svog dnevnog boravka, te maštam o idealnom međureligijskom i međunacionalnom objektu. O nekoj društvenoj djelatnosti gdje bi sve bilo zastupljno od mahrame do opanaka; pa da se možemo dičiti kroz Evropu
Zamišljam i ništa više kada ne možemo skupa u obrazovanje, u reforme, u iste ciljeve ne možemo. Nije to uredu.
Ne možemo ni na odmore skupa jer ne daj Bože da nam se djeca skupa igraju.
Da ne širimo ovaj bućkuriš od mahale koji je poželjan za multikulti, ali će na kraju sve postati kao motokulti u proljeće koji ide na nerve i živce.
Sve će to mila moja da prođe i talog da prekrije kao i onaj zajednički merak saza i šargije, sa Avdom i Markanom od kojih se čula neka pjesma narodnija od vještačkih citata sa facebook-a.
Znam samo da je na ovim prostorima posijano sjeme zla koje lista i cvjeta i grana, pa svakoga pomalo opčini dok ne pukne ili ne udari kao Maksim..
Treba prekinuti ovaj vez koji vezem da ne bi provirile ruke iz zemlje i noge iz kukova pa potrčale u redove. Zato i samo zato želim vam dosta mira i živaca, a sebi čistije prozore i udobniju fotelju.
Komentar za aktuelno bih dao Majkinim stihom:
“Niko ko mi je drag nije otiš'o u Hag …!”
