U ludim smo, tinejdžerskim godinama i ovo je zgodna prilika da se preispitamo, da se prisjetimo vremena kada je vlasnik ovog portala, Albin Smajlović, pokrenuo možda najvažniji virtualni projekat u Žepču. Toliko bitan projekat da bi bez ovog portala, na medijskoj sceni ove male čaršije – zavladala prava pustoš. To što su čaršija i portal maleni, ne znači da su vijesti i kolumne koje objavljujemo u istoj srazmjeri. Naprotiv, dokazujemo da je veličina u nečemu drugom, istinitoj i pravovremenoj informaciji koje punih sedamnaest godina širimo.
Imati portal i pisati za njega, u malom mjestu od pojedinaca iz okruženja, najčešće znači biti žigosan kao „piskaralo,“ „škrabalo“ ili u najboljem slučaju, jednostavno – novinar.
Dok se u velikim redakcijama dogovaraju, planiraju i funkcionišu kao tim, novinar iz provincije, priču će tražiti sam.
Tek kada objavi vijest koja će zasjeniti protokolarna dešavanja u velikom gradu ili parlamentu, vlasniku portala iz malog mjesta će da zvoni telefon, urednik će tražiti još fotografija, obavezno ga zovu i iz drugih redakcija i „mainstream“ medija.
Biti novinar iz malog mjesta, znači izvještavati o komšiji koji je na položaju, uz rizik da ga počnu poprijeko gledati i prve komšije.
Dok kolege iz urbanih centara, uvijek mogu pronaći mirno mjesto ili restoran u kojem će razmjenjivati iskustva ili samo proćaskati, lokalnom novinaru preostaje težak zadatak, da na malom prostoru traga za vijestima koje često bivaju u samom vrhu.
Doda li se tome podatak da je u malom mjestu „svako svakome rođak ili prijatelj“ novinar će vječito biti u dilemi, ko će mu sutradan izreći kritike, pitati se kome je danas „stao na žulj“ sve dok ne shvati da će ga cijeniti samo po tome kako izvještava.
„Sveznalice“ su ovom portalu lijepili etiketu partije ili opštinskog načelnika, uz obaveznu konstataciju da smo se prodali, a oni sa osjetljivim želucem jadikovali su čak i nad vijestima iz crne hronike u kojoj su vidjeli samo borbu za klikove, bezbeli.
I sad, treba ugoditi svima. Ne treba. U ovih sedamnaest godina, svi su se pomalo ljutili, bilo je prijetnji, gnušanja, kazivali su da smo u strahu i da se plašimo, optuživali su nas za širenje nacionalizma, i ko će se sjetiti svih ružnih riječi.
Međutim, google statistika je neumoljiva i jasno je da nas čitaju i to na svim kontinentima.
U katasrofalnim poplavama 2014. godine su nas zagušili brojem posjeta, sve dok nismo prešli na stabilne servere i pouzdaniju zaštitu, padali smo.
Konkurencija: svih ovih godina su uzimali vijesti od nas, nekada ih potpisivali a nekada objavljivali kao svoje.
Bili smo reper drugima, jer ako mi ne objavimo vijest, zvuči otrcano ali kao da se u Žepču nije ni dogodilo.
Bilo je i nemoralnih ponuda, pokušavali su da nas podkupe, otkupe ili prisvoje, ali smo izdržali.
Grižu savjesti smo prevazišli mada smo neke vijesti skidali sa platforme, iako rijetko – skidali smo ih sa portala. Danas možda to ne bi učinili. Autor ovog teksta dobro se prisjeća jednog događaja od prije nekoliko godina. U stravičnoj saobraćajnoj nesreći kod Maglaja, poginula su dvojica mladih Žepčaka. Igrom slučaja snimio sam njihovo izvlačenje iz automobila, intervenciju vatrogasaca i Hitne pomoći i nedugo poslije objavljenog videa, počeli su pozivi i krvavi video je brzo uklonjen.
Dakle, zbog multimedijalnog sadržaja i mogućnosti koje imamo – portal se doživljava i stomakom. Krvave scene sa Bliskog istoka ne smetaju, ali krvave scene iz Žepča su zabranjene. Mora li tako? Ne smije i ne mora. To smo naučili.
Znamo gdje pronaći priču i po tome se razlikujemo od konkurencije. Ako nema ništa aktuelno, prošetamo do Hitne medicinske pomoći. Fotografišemo lijep ambijent, tragamo za izgubljenim kućnim ljubimcima i – eto priče. Doduše, u narednim mjesecima fokus ćemo pomjeriti na nešto drugo, neka to ostane tajna.
Naučili smo kako intervjuisati poznanika, o tome bi mogli divaniti satima. Znamo i kako sa kolegama iz velikih redakcija. Usrećuje nas što smo nezaobilazni i što nas kontaktiraju i respektuju.
Čitaoci, ili oni koji nas prate, najbolji su saradnici. Neumorno nam šalju informacije. Imamo tisuće saradnika, zviždača, insajdera, pojedinaca kojima je istina najvažnija. Bez njih ne bi imalo smisla sve ovo održavati. Podstičemo ih da nastave sa dojavama.
U ovih sedamnaest godina štošta se promijenilo, kada smo počinjali nismo ni slutili da će nas čitati i na telefonima. Srednji talasi na radio-prijemnicima su umrli. Izašli su novi windowsi, pojavili se tableti, neki su bankrotirali, neki se obogatili.
Nije lako pisati o sebi, prokletstvo portala utiče na sve. Veseli nas što nas čitaju, sedamnaest cijelih godina.
