Bol kao neizbježan suparnik u svakodnevnom životu postoji u psihičkoj i u fizičkoj formi. Čovjek kao biće tokom života svjedoči mnogim vrstama boli, bila to nezacijeljena mentalna ili tjelesna rana. Tuđi oduzeti životi na nama ostave duboki rez, pogotovo ako su nasilno oduzeti.
Darko Cvijetić u svom romanu „Schindlerov lift“ opisuje život u jednom soliteru „Crveni 101“ od prije, te tokom rata. Početkom rata, soliter i njegova okolica postaju pozorište iz akcijskih filmova, a onda mjesto stradanja i na kraju groblje.
“Kada je otvoren 1975. godine, Crveni soliter u Prijedoru, mirisalo je. Imao je 13 spratova pa su stanari, ne bi li se zaštitili od nesreće, nazvali ga Galerijom. Međutim to nije pomoglo, u Crvenom soliteru smrt se solidno osjećala. Jedini izlaz iz stepeničkog labirinta po kojem smrt šenluči je lift marke Schindler”, piše Cvijetić.
Svaki soliter je vertikalno selo, u sebi ima toliko života. Crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman Schindlerov lift nosi težinu 10 tomova najbolje literature. Zanima me kako je moguce od radnika napravit ratnika? Danas ti tužni ratnici nisu u stanju da sopstvenu djecu vrate u pojam radnika. Zar nije čudno kako godinama idemo jedni drugima na vjerske praznike, slavimo rođendane i ponašamo se poput jedne velike familije, i onda jednog dana povjerujemo više televiziji pa počnemo mrziti sopstvenog komšiju?!
Kažu da ko osjeti jednom miris rata, nikad ne okrene novu stranicu života. Kakav je to miris? To je miris boli, uzvika, suza, krvi, slomljenog srca majke, oca i djeteta koje od sada postaje siroče na zemlji. Majčino slomljeno srce i jedna majčinska suza će ih boljeti više nego nož u njedrima. Pomen na taj čin u cjelini i detaljima izaziva jezu i udara i po grubljim senzibilitetima. Komšije su izgubile komšije, nakon razmjene sličica u djetinjstvu, nekadašnji drugovi mijenjali su mrtve i ranjene na liniji razdvajanja dok majke djecu pronalaze u sekundarnim masovnim grobnicama. Ovaj roman i priča je počast, počast običnom čovjeku iz jedne obične zgrade. Ta zgrada mogla je biti moja, vaša i svačija.Na neki način i jest samo različitim intenzitetom.
Ovdje kao da je tlo pogodno za akumulaciju bijesa koji tinja godinama i onda samo plane i otpuše sve pred sobom. Odnese ljudskost i živote koje i dan danas pokušavamo polijepiti kao razbijene vaze iz majkinog stana. Opisivati se može jo mnogo ali u svakom smislu soliter iz romana postaje groblje. Koja viša sila može sabrati sve majčinske suze koje su proživjele ovu sudbinu i iskupiti im se za svo zlo?
Niko!
Niko nikada neće moci da se iskupi za tu bol, bol o kojoj vam pričam od početka. Ta bol nije poput zguljenog koljena ili slomljene ruke. Ona je poput rupe u grudima koja se ne moze zašiti. U zaključku bi se trebalo reći da se baš ništa od pročitanog i ispričanog nije smjelo desiti. U isti mah dovodi do brige jer ako je taj tekst bilo toliko tjeskobno čitati, kako ga se tek živjelo?
Sve što možemo da učinimo za žrtve jeste da se borimo za kulturu pamćenja,da istrajemo na traženju pravde,da ne oprostimo i ne zaboravimo,da opominjemo i poučavamo.A jedan vid borbe ogleda se i kroz obilježavanje 31.05. , Dana bijelih traka,u kojem noseći bijelu traku oko ruke,podsjećamo sebe i druge da je ne tako davno bilo kad su Bošnjaci morali sami sebe obilježiti i tako označeni čekati u red za smrt,ali da poručimo genocidašima da im je to bilo i zadnji put da su nas ubijali,jer smo lekciju naučili,pouku uzeli,emanet žrtve i šehida nosimo.
Prijedor, Sanski Most, Vlasenica, Bratunac, Ključ, Srebrenica i tako dalje… nam ne daju da zaboravimo ko su nam dušmani!
Autorica: Hanadi Smajlović
Izvor: https://dunjalucar.com/2023/05/31/sta-je-to-bol/
