“Ljepota je u očima promatrača.” – reče Platon. Bezbeli, nije džaba i ona famozna floskula “platonska ljubav”.
Ako malo bolje “pogledamo”, ima više vrsta ljepote. Nije samo vizuelno lijepo. Ako, recimo, čujemo lijepu kompoziciju, možemo reći da je ljepota u uhu slušača, ili ako nešto lijepo miriše, da je ljepota u nosu mirisača. Lijepo je i dodirnut nešto. Dakle, može ljepota biti i u ruci dodirivača. 😀
Međutim, mislim da je to subjektivno razmišljanje i pogled na realnost.
Obzirom da se posljednjih par decenija bavim novinarstvom, ta činjenica umnogome mijenja stvari. Većina posmatrača neki događaj gleda “jednim očima”, dok mi novinari moramo sve pregledati šesterim.
Da biste bili novinar i objektivno bilježili i prenosili informacije, sviđalo vam se to ili ne, morate svaki događaj dobro sagledati iz svih perspektiva.
Nisu džaba osnovni postulati novinarstva ti da se svaka informacija mora provjeriti iz najmanje tri izvora.
Dakle, ja mislim da je ta floskula “Ljepota je u oku posmatrača” previše subjektivna, ili je to možda moja profesionalna deformacija.
Naravno, i meni se pečeno jagnje svidi na prvi pogled, a počesto se i zaljubim u vizuelno, ali često se razočaram.
Imam običaj reći: “S vana crveno, iznutra zeleno!”, ili: “Suha drva odozgo, a sirova odozdo!”.
Zato, ova tema nekako mi dobro dođe da napišem svoj lični stav o ljepoti.
Ljepota svakog bića je u njegovoj *duši, a Platon neka na “boljem svijetu” ide mjeriti dioptriju, a i ostala čula.
*Duncan MacDougall je početkom 20. stoljeća uspio izmjeriti masu ljudske duše.
U trenutku smrti duša teži tri četvrtine unce, što u prenesenom značenju iznosi 21,3 grama.
Ako se ljepota može mjeriti, lijepi smo oko 20 grama, a i slijepci je vide.
A.S./ juni 2023.
