Od majskih poplava prošlo je nešto više od tri mjeseca, a mještani Golubinje kod Željeznog Polja polako se oporavljaju od zasigurno najveće prirodne katastrofe koja je do sada pogodila njihov kraj, piše novinar Anadolu Agency (AA).
Ekipa AA posjetila je mještane Donje Golubinje koja se nalazi na putu prema Željeznom Polju, putu koga više nema. Pejzaž nekada prelijepe doline okružene zelenom šumom danas je prekriven ogromnim naslagama zemlje i pijeska. Kuće zatrpane pjeskom do samoga krova, oborena stabla, uništena imanja samo su neke od slika koje daju osjećaj kao da je život u Golubinji stao.
Mnogi od stanovnika ovog mjesta nedaleko od Žepča, tokom majskih poplava izgubili su svoje domove, imanja, automobile, sve što su, kako kažu, godinama sticali. Ipak, iako je za očekivati da se kod ljudi koji su preživljeli jednu nevjerovatnu prirodnu katastrofu može vidjeti jedino tuga, bol i gorčina, stanovnici ovog malog i gotovo uništenog mjesta će vas poučiti šta su to ustrajnost, optimizam, stpljenje, jer to je način njihovog života.
Remzija Zvekić, mještanka Golubinje, za sebe kaže da je hrabra žena, no prisjećajući se strašnih momenata tokom majskih poplava nije se mogla suzdržati od suza.
Kazavši da kada god se prisjeti ove katastrofe prorade emocije, Remzija, čija je kuća skoro do krova zatrpana u pijesku, za AA je ovako ispričala šta se sve desilo tokom poplava:
“Sve se desilo jako brzo. Ja tu živim već 16 godina i uvijek smo tu živjeli normalno i mirno. I ranije se događalo da kiša danima pada, ali nivo vode se nikada nije povećavao. Pred majske poplave, dva dana je bilo suho vrijeme. No kasnije nakon padavina nivo vode je konstantno rastao i preko noći je poplavljeno sve”.
Prema riječima Zvekićeve, na početku su očekivali da će se voda vratiti međutim nivo je rastao sve više i više. Isti dan iselili su se iz kuće kod komšije, a već sutradan voda je jednu kuću odnijela.
Govoreći o periodu nakon majskih poplava, Zvekićeva kaže kako je trenutno smještena kod rodbine u Žepču ali i da je veći broj njenih komšija smješten po kolektivnim centrima. Tri mjeseca nakon poplava počelo je nešto da se radi i obnavlja, priča Remzija, dodaši kako na jedan način razumiju sporo reagovanje vlasti.
“Nas ima puno, a naša općina je siromašna”, kazala je Zvekićeva.
Dodavši da se nakon majskih poplava dosta radilo kako bi put ponovo bio prohodan te da je i bio obnovljen, Zvekićeva je rekla kako su posljednje poplave početkom augusta ponovo sve uništile, što ih je, kako kaže, jos više pogodilo.
“Tokom prvih poplava u maju bila je panika i nismo imali vremena da razmišljamo o svemu tome. Ove posljedne poplave su za mene bilo puno teže. Ali eto, sve će se uraditi samo da kiša stane”, kaže Remzija.
Nestala je moja “oaza mira”
Zvekić dalje govori kako joj je u svoj katastrofi najteže pala činjenica kako se mora maknuti sa svog ognjišta.
“U prvi mah ne razmisljaš ni o čemu. Sad mi je najteže što moram tražiti novi smještaj, novi plac, jednostavno moram se odavde maknuti i to mi najteže pada. Jer ni jedno mjesto na svijetu mi nije drago kao ovo. Ja se danas ovdje nalazim iz potrebe”, priča Remzija, te dodaje kako je “nestala njena oaza mira”.
“Kuća se opet napravi, ali neke druge stvari se nemogu nadoknaiditi. Meni će puno faliti slike moje djece, slike njihovog djetinjstva, kako su rasli, toga više nemam. Kuća se može napraviti nova, auto će se kupiti, možda i bolje. Ali uvijek će mi faliti ti neki detalji i uspomene iz mog života”,
Iako su kao mještani pretrpjeli jednu veliku katastrofu, Zvekićeva kaže kako na sve to treba pozitivno posmatrati u smislu da niko nije smrtno nastradao.
“To je jedino pozitivno, život se nemože nadoknaditi, a mi smo ostali u životu. Ja sam prije dvije godine izgubila brata i on mi je tokom svega ovoga uvijek bio na pameti. Moja snaha je uselila u novu kuću ali njega nema. Kuća se napravi, ali nema života. To me uvijek drži i ja sam optimista. Bog dao, bog uzeo i opet će dati. To je moj stav”, poručila je ova bosanska herojina iz Golubinje Remzija Zvekić.
Dževad Maličbegović (78), također, mještanin Golubinje, gdje živi od 1992. godine kada je počela agresija na BiH, a tokom poplava izgubio je dvije kuće, štalu te farmu sa 500 pilića. Kada je poplavilo područje Golubinje bio je zarobljen u svojoj kući, a spasile su ga komšije koje su odmah pritrčale u pomoć.
Prisjećajući se poplava Maličbegović kaže kako je sve nestalo u trenutku.
“Izgubio sam dvije kuće, štalu, farmu pilića, a iz kuće nisam uspio ponijeti ni naočale da igram šaha. Kupio sam plazmu da gledam svjetsko prvenstvo i Džeku, no kao što znate sve se desilo prije početka prvenstva. Sve je otišlo. Odjeću koju vidite na meni, ništa ovo nije moje sve je tuđe” priča Maličbegović.
Nakon majskih poplava koje su bile strašne, Maličbegović je kazao kako ga je Udruženje penzionera poslalo u Fojnicu kako bi se oporavio od šoka, ali na samom povratku početkom ovog mjeseca njegovo mjesto ponovo su pogodile poplave, no, kako kaže, ovoga puta nije više imao šta izgubiti.
Govoreći o katastrofi dodaje “da je to sve od Boga”, “Svi smo se mi rodili bez ičega i onda smo sve stekli. Sve je to priroda i božje davanje”, kazao je Maličbegović.
Maličbegović je na kraju kazao kako se nakon poplava počelo raditi na ponovnom formiranju putne komunikacije, međutim ono što ne dostaje jeste stručni kadar odnosno neko ko se razumije u infrastrukturu. Prema njegovim riječima, ne mogu na obnovi puta raditi članovi mjesne zajednice nego neko koje za to stručan.
