Naši životi nisu proizvod slučajnosti, svakako imaju dublji smisao. Ako vi ipak smatrate da je život slučajnost – pa zar ga ne bi trebalo utoliko više cijeniti. Ako smatrate da dolazimo iz ništavila, i vraćamo se u ništavilo – pa hajde onda da barem proslavimo život, koji svakako nije ništavilo! Tada je naše vrijeme na zemlji dragocjeno i nezamjenjivo. Tu onda nema mjesta depresiji. To implicira ulazak u život, a ne povlačenje od života. Interes za svaki trenutak života, a ne očajavanje.
Međutim, u okruženju smo stalni svjedoci nedostatka svrhe, živosti, uzbuđenja i životne radosti – a to je karakteristika depresije. Zašto osjećate kao da vam je neko ukrao vašu svrhu i smisao? Pa možda je baš vaša svrha da prevladate depresiju, strah i bol. Čak i u stanjima za koje se smatra da su u potpunosti biološki zasnovana, kao što je karcinom, pokazalo se da uspješan tretman ne zavisi samo od terapije, koliko od stava, pogleda i samog odnosa prema bolesti. Oni koji vide svrhu u dobivanju bitke imaju i veće šanse da je dobiju.
U svakoj kritičnoj situaciji, svako ima svrhu: treba preživjeti. Iskustvo prirode može probuditi predstavu o vrijednosti života, što je jedan od najboljih načina da se pronađu smisao i svrha.
Shvatanje da je život veliki dar, uživanje u svim malim stvarima i sitnim radostima koje čine dio svakodnevnog života – također mogu izliječiti osjećaj nedostatka svrhe. Pomažite drugima – tako ćete najbolje pomoći sebi. Povežite se s nekim ko je imao manje sreće nego vi. I to može biti korisna lekcija, da osjetite zahvalnost za ono što vi imate. Herman Hesse dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a u mladosti se ozbiljno nosio s mislima o suicidu. Mnoge njegove teškoće koje je imao u mladosti, nagnale su ga da ipak «zagrize metak», stegne zube i ostane na nogama. Stvari su se ipak počele mijenjati i popravljati u njegovom životu. Izdržao je. Sve teškoće koje je imao osvijetlile su njegove knjige, koje su inspirirale čitavu generaciju čitalaca – a to je svrha koju on nije mogao ni naslutiti u teškim godinama mladosti.
Uvijek možemo izvući neki smisao i svrhu iz onoga što nam se događa, pa čak i iz strašnih događaja, ali za to je ipak potrebno vrijeme. Majka Tereza uložila je svu svoju energiju u pomaganju bespomoćnima, jer je njezina svrha života bila bezuvjetna ljubav temeljena na vjeri u Boga. Poznat je slučaj dječaka, čija je majka umrla od karcinoma prije njegove desete godine života i to u jakim bolovima. Dječak je imao mogućnost: sažalijevati sebe, očajavati, biti depresivan. Umjesto toga, bolest je doživio kao svog ličnog neprijatelja kojeg je odlučio poraziti. Stekao je diplomu liječnika i postao istraživač-onkolog, čiji su rezultati rada i istraživanja popravili živote mnogih ljudi. Svoju ličnu tragediju pretvorio je u izazov s kojim se moguće suočiti.
Vrlo je lako razumjeti vezu između trauma i disfunkcija odraslih ljudi. Teže je, ali zato i zanimljivije objasniti suprotan ishod, odnosno slučajeve u kojem je patnja nekom dala snage da postane veliki umjetnik, humanista ili naučnik. Mnogi ljudi koji se suočavaju sa haotičnim životima i iskušenjima crpe nadu iz znanja da su i drugi prije njih imali slične probleme, koje su ipak uspjeli prevladati. Patnja ima svoj smisao, ako ti postaneš drugačijim, boljim. Čak i nije toliko važno da li je život jednog čovjeka bio ispunjen veseljem ili patnjom. Najvažnije je da je bio ispunjen smislom. Goethe je rekao: „Nema situacije koja se ne bi mogla oplemeniti bilo postignućem, bilo strpljenjem.“
Čovjek koji je u depresiji slijep je za vrijednosti života i trenutačno ih ne vidi, jer se oblak tuge navukao ispred sunca, uskraćujući mu pogled na sunce. Ali sunce i dalje postoji, bez obzira na oblake.
Uporedimo samo slike dviju žena koje sam imao priliku liječiti. Jedna je imala život pun flertova, užitaka i provoda. Sada je stara. Živi sama. Kaže da u grob nosi samo uspomene na burnu i uspješnu mladost. Druga je majka mentalno invalidnog djeteta. Kaže da je željela djecu i ta joj se želja i ostvarila. Mlađe joj je dijete umrlo, a ostala je da živi sa starijim, koje je invalidno. Kaže da nije nje, to dijete bi dospjelo u neku ustanovu. Njezin život je težak, pun je zadataka, ali je zato vrlo smislen, bori se za to dijete. U tome je pronašla svoj smisao. I ona smatra da je manje važno da li je život pun ugode ili patnje, koliko je važnije da otkrijemo smisao u njemu. Biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istovremeno i dar i zadatak. Živjeti dosadu i biti ravnodušan znači da ne pokazujemo nikakvu inicijativu da u svijetu išta poboljšamo.
Čovjekovo otrežnjenje naspram njegovog zahtjeva za srećom u životu izrazio je Rabindranath Tagore u pjesmi u kojoj kaže:
„Spavao sam i sanjao
Da bi život bio radost.
Probudio sam se i vidio
Da je život bio dužnost.
Radio sam – i gle:
Dužnost je bila radost.»
Lijep pozdrav, Selimović Elharun
