Muharem i četiri safa

Početkom 1982. godine, vrlo kasno, duboko iza ponoći u samom centru Žepča dogodila se provalna krađa. Neko od lopova razvalio je prozor na slastičarni Triglav, ušao u slastičarnicu i pokupio sitniš koji je ostao u kasi. Krađa je bila toliko sitna da ni tadašnje novine nisu zabilježile tu vijest, a uspavanu čaršiju nije probudila lupa i lomljava stakla.

Neko je ipak bio budan te noći, u pravom smislu riječi “budan”, jer već u ranu zoru provalnika je pronašla tadašnja milicija, svezala ga i sačekala da Midaim Asani, vlasnik slastičarne dođe u radnju koju je, inače, vrlo rano otvarao. Midaim je provjerio koliko novca nedostaje, svoja saznanja prenio milicionerima a oni su provalnika odveli u stanicu na ispitivanje.

Ova priča koju danas može da potvrdi Midaimov sin Kamber, zorno odslikava policijski rad i djelovanje policije kada je na njenom čelu bio Muharem Pehlivanović, posljednji istinski komandir i posljednji policajac kojeg je Žepče imalo.

Muharem je 20. septembra 2023. godine ukopan na mezarju Trzna, po islamskim principima, bez posebnih službenih počasti, samo u prisustvu onih koji su ga cijenili i poštovali. Iako je bio zagriženi komunista, gotovo zaglavljen u ideologiji socijalizma, nije bilo dugih govora i lameta, nijedne komemorativne sjednice, čak ni veće osmrtnice u dnevnim novinama. Samo četiri safa, sa otprilike 80 odraslih komšija u svakom safu. Istina, kratki kurtoazni govor održao je Semir Šut, bivši policijski komesar Zeničko-dobojskog kantona. Na taj način policija se oprostola od njega, a on prije nekoliko decenija, odlaskom u penziju oprostio se od policije.

Posljednjih godina živio je tiho, obilazio proplanke iznad Žepča, brao razne trave u koje se pomalo razumio, pripremao čajeve za sprugu Dževahiru koja je već decenijama nepokretna i za koju se istinski brinuo. Tugovao je za kćerkama Larisom i Elmom koje su bile u inostranstvu i samo sa iskrenim prijateljima dijelio sjećanja o sistemu u kojem je bio jedan od glavnih, makar u maloj čaršiji kakvo je Žepče.

Da bismo bolje razumjeli njegovu policijsku operativnost, moramo se opet vratiti na hvatanje sitnog provalnika kojeg je “njegova milicija” uhapsila u Žepču 1982. godine.

Naime, koliko god izgledalo jednostvano, uniformisani su te noći pokazali svoju profesionalnost. Vjerovatno po njegovoj naredbi, sa lisicama na rukama, provalnik i službena lica su sačekali vlasnika objekta, da bi zajednički utvrdili štetu. Već se navikao da mu telefon zvoni u svako doba noći.

Trideset i osam godina kasnije, tačnije 2. septembra 2020. godine, Muharem Pehlivanović je svjedočio jednom, za njega vrlo strašnom događaju. U istoj zgradi u kojoj je Midaimova slastičarna, neko je u kasnim noćnim satima pucao na pse lutalice i dobrano oštetio ćevabdžijsku radnju “Sarajlić”. Meci su izrešetali ćevabdžijsku radnju a o tome su naravno, izvijestile novine, radio i portali, ali nije bilo policajca koji bi nesavjesnog “pucača” zadržao dok se ćevabdžinica ne otvori.

Muharem, naravno nije bio direktni svjedok pucnjave, ali zasigurno je osjećao veliku rezigniranost kada je tog dana vidio šta se desilo, i to pored puta kojim je često šetao, onako penzionerski. U vrijeme njegovog službovanja takvo što se nije moglo desiti.

Dug je spisak pušaka, pištolja i razne municije koje je svojevremeno bilo oduzeto, a ključ od sefa u kojem je zaplijenjeno oružje bilo zaključano – imao je samo on. Donosio je važne odluke, procjene, pisao izvještaje o sigurnosnoj situaciji i na oku držao svaku mjesnu zajednicu, precizno predviđajući ko je sklon narušavanju javnog reda i mira.

Možda nekom istraživaču i onima žednim statistike padne na um pa napravi poređenje o tome kako je Muharem Pehlivanović uspijevao da sa dvadeset i nešto policijskih službenika održava javni red i mir, da nema velikih gužvi prilikom izdavanja pasoša i ličnih karata, a danas gotovo stotinu “službenih lica”, raznoraznih inspektora, policajaca i inih cipsovaca, ne uspijeva da uhvati nekoga ko ispaljuje hi(t)ce iz puške, u strogom centru usnule kasabe. Ili to makar tog 2. septembra 2020. godine nisu uspjeli.

Iako nije bio vičan i trebalo mu je mnogo vremena da nauči kako Viber funkcioniše i kako se razmjenjuju poruke na raznoraznim aplikacijama, da su ga pozivali, Muharem bi današnjim policajcima mogao držati seminare o raznim policijskim temama. Zasigurno bi ih nešto naučio. Ako mu je Viber bio komplikovan i tajnovit, toki-voki – sigurno nije.

Prije nego što će ga spustiti u kabur, po islamskim običajima, efendija Mr. Benjamin Hodžić, koji je držao govor pred muškarcima koji su stajali u četiri safa, rekao je važnu rečenicu koju oni koji su bili iza ograde mezarja, možda nisu čuli:

“Za njega kažu da je bio čovjek sistema ali i čovjek reda, rada i discipline. Bio je autoritet i poštovao autoritete, a to danas Bošnjacima nedostaje.”

Niko od Muharemovih bivših radnih kolega koji su došli do kapije trzanskog groblja nije izgovorio ni riječ, a na fejsbuk objavi o njegovoj smrti redali su se klasični komentari u kojima neki izražavaju sućut ili saučešće, dok drugi, na svoj način izgovaraju “El fatiha”.

Jedno vrijeme je bio i predsjednik bivših logoraša i kažu da je pretrpio teške muke dok je bio zatvoren. Kao ugledan a uz to i pravedan čovjek, bio je na meti onih kojima je nepravda i osveta glavno oružje.

Kako god bilo, Žepče više nema čovjeka kome je milicijska uniforma bolje stajala ili će bolje stajati. Iako je ponekad bio silan, kažu da je bio pravedan, i imao ono što većina današnjih ljudi nema – čvrst karakter. Karakter koga nisu načeli ni socijalizam, ni samoupravljanje ni komunizam. Držao se svojih uvjerenja i stavova koje je gradio od 2. januara 1944. kada je rođen, pa sve do smrti.

Kao svjedok i žrtva užasavajućih tortura koje je prošao u minulom ratu, bio bi odličan svjedok ali nikada ni na jednom ročištu nije dao iskaz. Samo iz njemu znanih razloga odlučio se na šutnju.

Sistem vrijednosti u kojem je živio, nimalo se nije podudarao sa sistemom vrijednosti čiji je on čuvar bio. Većina onih kojima je komandovao i koji su njemu komandovali – izdali su ga. Možda i zbog toga nije htio da govori.

Autor: C.U/Zepce.ba, foto: privatni arhiv Miloš Latinović/Zepce.ba