Pojam „Vitalni nacionalni interes“ je od vitalnog interesa onih koji ga, čini mi se, svakodnevno koriste; bar kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Prema Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda definirani su na sljedeći način:
Piše: Salko Jagodić
• ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u
zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti,
• identitet jednog od konstitutivnih naroda,
• ustavni amandmani,
• organizacija organa javne vlasti,
• jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka,
• obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe
• teritorijalna organizacija,
• sistem javnog informiranja,
i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda odnosno Vijeću naroda.
Iz ove definicije se može izvući nekoliko paradoksalnih činjenica koje nas mogu odvesti do konačnog odgovora, a to je šta zapravo znači vitalni nacionalni interes?
Kao paradoks broj jedan, a istovremeno i jedan od najubjedljivijih, izdvajam razliku, odnosno kontrdiktornost termina „vitalni nacionalni interes“ sa njegovom definicijom. Sama riječ vitalni odnosi se na nešto što je od životne važnosti. To znači nešto što će obezbijediti našu egzisteniju kao što je hrana, voda, odjeća i slično. Stoga vitalni nacionalni interes znači interes nacije za hranu, vodu i sve nabrojano kako bi ta nacija opstala, odnosno preživjela. Kod nas se očigledno, kao i uvijek, miješaju „babe i žabe“ pa naši politikanti, kreatori definicije o vitalnom nacionalnom interesu, misle da nacija, ako se to može nazvati nacijom, može jesti svoj identitet, organizaciju ogana javne vlasti i sve ono što su nabrojali.
Na drugom mjestu je nesklad u pojmu nacija. Ovdje se govori o jednoj grupaciji stanovnika koji su „konstitutivni“ kao o jednoj naciji što znači da mi nemamo jednu već tri nacije plus one „ostale“. Da bi objasnio pojam nacije moram da počnem od etniciteta. „Etnicitet je grupa ljudi zajedničkog kulturnog identiteta i govornog jezik. Etnicitet je osnovni element razlikovanja u svim prednacionalnim društvima, ali može preživjeti i kao način dodatnih razlikovanja, s vlastitim lojalnostima, unutar utvrđenih nacija. Hastings kaže da je nacija mnogo samosvjesnija zajednica nego što je to etnicitet, a ona u bosanskohercegovačkom kontekstu tek dolazi. S obzirom na gore navedeno mi jedino možemo govoriti o vitalnom etničkom interesu ili interesu jedne grupe ljudi.
Međutim da situacija bude gora mi ćemo povezati, ili bar pokušati da povežemo, prethodna dva termina – vitalni koji nije vitalni i nacionalni nije nacionalni. O čemu je zapravo riječ. Ukoliko je vitalno ono što život znači i nacionalno ustvari etničko mi imamo za rezultat termin „obezbjeđenje potreba za egzistenciju određene etničke grupacije“. Ovo bi bilo dobro da je ispunjeno, ali ovi sa vrha misle drugačije. Za njih egzistenciju odnosno vitalnost predstavlja mogućnost nacije (etniciteta) da budu politički zastupljeni.
Zaključak je da nema zaključka. Ovdje se radi o očiglednoj prodaji magle. Kako? Jednostavno. Naši intelektualni politički amateri izvode diverziju. Umjesto da rade na ujedinjavanju i kreiranju jedinstvene države oni se bave na proširenju jaza između već dovoljno napaćenog naroda koji ih itekako dobro slušaju. Njihova jedina borba je borba za očuvanje podijeljenosti bombardirajući javnost o neophodnoj zaštiti „vitalnog nacionalnog interesa“ sve u svrhu očuvanja statusa quo. Stoga mi ovdje možemo govoriti o „vitalnom političko-stranačkom interesu“ ili „vitalnom individualnopolitičkom interesu“ ovih odozgo. Ukoliko bi se država ujedinila došlo bi do ukidanja enormne birokratske aparature koja bi uništila politikante i njihove stranke (rak izrasline ove države).
