U mjestu Željezno Polje na području općine Žepče u klizištima potpuno je uništeno 100 kuća, a nekoliko stotina je oštećeno, urušeno ili je ugroženo klizištima. Jedna od kuća koja je potpuno uništena jest porodična kuća Vahida Efendića.
U selu Balačići, jednom od 11 sela Željeznog Polja, ekipa Agencije FENA zatekla je Vahida i njegovu suprugu kako beznadežno sjede ispod mjesta gdje je nekada bila njihova trospratnica.
Na ruševinama života, kako kažu, malo čemu se nadaju. U ovoj prirodnoj katastrofi zemlja se otvorila i progutala sve što je, ovaj demobilizirani borac, godinama gradio.
Njegova porodica bila je jedna od imućnijih u selu. Nabrajao je sve što mu je uništeno za doslovno tri minute i prava je sreća što su uspjeli da spasu živu glavu.
– Sada živimo kao psi. Svaku noć spavamo u drugoj kući. Dobili smo jednu kuću u kojoj plaćamo kiriju. Godinama smo pokušavali nešto stvoriti da lijepo živimo i onda jedne noći sve je u trenu nestalo – kaže Vahid.
Na njegovoj imovini šteta je stopostotna. Izgubili su sve poljoprivredne mašine za obradu nekoliko dunuma zemlje, malinjake, a njegovoj supruzi uništena je otkupna stanica za mlijeko. Ispričao nam je da su seljani u tu stanicu donosili mlijeko namijenjeno za Zeničku industriju mlijeka.
Vahid kaže da je noć prije nego ih je posjetila ekipa Agencije FENA kuća koja se nalazi u blizini njihove napukla. Oni sve to bilježe da bi komisiji koja ih posjeti mogli podnijeti izvještaj šta je novo od pukotina.
– Bila je komisija ovdje, ali poslije toga niko nas ne obilazi. Kad sve izračunam imam oko 150.000 KM štete. Nismo ponijeli ni dokumente. Starija kćerka treba da upiše srednju školu i pripremili smo sve dokumente, ali i to je uništeno – priča Vahid.
Ogorčen je što pomoć ne ide uvijek u prave ruke i što se i u ovoj tuzi eksponiraju ljudi kojima kuće u nesreći nisu ni dotaknute, a kamoli srušene ali i zbog činjenice da mnogi koji su zaista ugroženi nisu mogli biti smješteni u prihvatne centre.
Pored njihove srušene kuće zatekli smo nekoliko žena koje su sjedile ispred kuće i pričale. Jedna od njih mlada je majka koja je sve vrijeme dok smo sjedili plakala. Nije mogla progovoriti, a njena rodbina kaže da nakon katastrofe koja ih je zadesila ona vrlo malo govori.
Sva tuga koja ih je zadesila nije ih pomela u ramazanskom postu. Spreme ponešto sebi za sehur i iftar, ali to nije kao kod svoje kuće.
Niže niz ulicu je i džamija ispred koje se igra nekoliko dječaka i djevojčica. U trenutku kad smo ih ugledali pomislili smo da ukoliko bi ovu sliku izdvojili iz svega oko njih moglo bi nam se za trenutak učiniti da je sve u najboljem redu.
Istina je, međutim, drugačija. U Željeznom Polju vrijeme je berbe malina i mještani kažu da je to jedini razlog zbog kojeg smo ih zatekli u selu jer noću se svi sklanjaju u niža sela, kod rodbine ili gdje mogu, a tada ostaje pustoš i tišina koja je onima koji ostaju najteža.
Srdačno su nas pozdravili na odlasku usprkos nesreći koja ih je zadesila. Ovi radišni ljudi koji su imali stoku, sijali poljoprivredne kulture i bili imućniji od mnogih koji žive od plaća, pitaju hoće li im se pomoći da ponovo počnu živjeti od svog rada.
