Jednog dana s večeri 1993. godine banuo je fra Vjeko u hotel Slaviju u Baškoj Vodi, gdje se bilo smjestilo naše sjemenište u vrijeme rata u Bosni. Dolazio je negdje u Europu pa je načas trknuo do nas, kad se već nije moglo proći do Žepča i njegove Osove, jer je rat zatvorio sve putove.
Piše: fra. Mirko Filipović
Nakon večere i razgovora s profesorima i sestrama, sjedili smo u mojoj sobi i razgovarali. Rekao sam mu tada: Hajde reci mi nešto o svom misijskom radu, a ja ću to snimiti pa pokušati pripraviti za Svjetlo riječi. Ali.. nisam imao prazne vrpce. Uzeo sam jednu s pjesmama Doris Dragović i preko njih presnimio razgovor. To je bio razlog zašto kasnije među mnogim drugima nisam mogao naći tu vrpcu – sve dok je 2014. godine fra Ilija slučajno nije stavio u kasetofon da mu svira dok on upisuje knjige u knjižnici. Umjesto Doris, čuo je fra Vjeku. Vrpca je sad dragocjena, jer je sačuvala njegov glas, a dio onoga što smo razgovarali neka ipak dospije u Svjetlo riječi.
Gdje se ti, zapravo, nalaziš?
U Ruandi. To je zemlja centralne Afrike, a zovu je svi Zemlja tisuću brežuljaka. Mislim da ih ima barem dvije tisuće. U toj zemlji ne možeš nikad, idući pješice ili autom, ići po ravnom. Uvijek se ili uspinješ ili silaziš. Ja bih je nazvao prije Zemlja našeg života – padova i uspona.
Je li to velika ili mala zemlja?
Površina joj je 25000 km2. To bi bila naša Bosna bez Hercegovine, samo Bosna dolje do Konjica i Rame. I na tom području živi blizu šest milijuna ljudi. Sad zamisli: strpati stanovništvo cijele Bosne i Hercegovine u samu Bosnu i dodati još pola Hrvatske, istjerati iz svih gradova svaku obitelj i svakoj obitelji dati jednu kućicu, komad zemlje i desetero-petnaestero djece. To bi bila Ruanda gledano izvanjski.
Po obitelji ne dođe više od dunum i pol-dva zemlje i to je osnovni izvor prihoda. Zemlja je toliko iscjepkana a što ima žetve ima u ono osam mjeseci kišne sezone, ujesen. U tome kišnom periodu naberu 2-3 berbe graha i onda od toga žive. I sve što imaju u kući jest jedna košara graha. To je sva rezerva. Ukrade li ti netko tu košaru graha, sve ti je ukrao.
To je bila belgijska kolonija?
To je bio privatni posjed belgijskog kralja. Onda je negdje 1920-ih godina Belgija bila oštro kritizirana što kralj ima takav veliki posjed. Da bi izbjegao kritikama, on je Ruandu ponudio belgijskom parlamentu na poklon. Samo s dva glasa prevagnulo je u parlamentu da prihvate poklon i tako je Ruanda postala belgijska kolonija. Inače, da se to nije dogodilo, ona bi se već osamostalila 1920-ih godina.
Razgovarati s jednim bijelcem i biti prijatelj s bijelcem to je velika stvar. To je ravno bogatstvu, jer je bijelac bogat. Čim imaš bijelu kožu, ti si bogat, ti nužno moraš imati novaca. Jedanput sam im govorio da ima i bjelaca siromaha. „Ma nema!“ „Ima“, rekoh. Našao sam u nekim novinama sliku jednog prosjaka. Kažem: „Vidite!“ Kažu: „I to tebi siromah, a šešir ima?“
Ali, što je samostalnost? Da imaš svoju zastavu. Mislim da je jedino to što su stekli samostalnošću. Imali su svog predsjednika, svoga čovjeka, svoje papire, svoje pečate, a stvarnost je ostala ista, pa u dosta toga i gora, jer se više Belgijanci nisu toliko brinuli za Ruandu koliko prije.
Ima li kakve industrije, kakvog prirodnog bogatstva?
Industrije nema skoro ništa. Ima jedna tvornica duhana i jedna tvornica piva na granici između Zaira i Ruande. Čini mi se da ima i tvornica sapuna, Sumpor Ruanda se zove, ali sve se sirovine uvoze. Rudnik ima jedan, skoro ništa. Rijeku imaju Njabarongo, za koju vele neki stručnjaci da je to izvor Nila. Ali, zemljište nije takvo da bi se moglo napraviti neku centralu.
Pa ima li uopće struje?
Struje imaju prefekture. To bi bilo u rangu možda naših općina, dakle čaršija. Uglavnom je to sve na generatore, na naftu. Uglavnom svaka misija ima generator, ali to košta. U nas toga nema. Mi smo imali jedno vrijeme fenjere. Prije petnaestak dana dobili smo sunčane kolektore koji pune akumulator od auta i uvečer od tog akumulatora imaš struju od 12 volti.
Koliko, kažeš, milijuna stanovnika ima Ruanda?
Blizu 6 milijuna. Podijeljeni su u tri plemena. Hutu ili Aba Hutu je najveće pleme. Njih je preko 85%. Ima zatim 10% plemena Tutsi i nekoliko procenata plemena Batka. Hutu se tradicionalno bave zemljoradnjom. Tutsi su imali krave, a krava je znak bogatstva. Njihova je bila vlada i oni su bili kao od Boga dani da vladaju: nitko drugi na vlasti nije nikad bio osim njih. A Batka, oni su kao naši Cigani, dosta odbačeni u društvu, samo sluge. Prave zemljane posude i prodaju ih ostalima.
U kojem plemenu je vaša misija?
Ta tri plemena žive pomiješana. U jednom selu imaš sva tri plemena. Različit je omjer, postotak, ali svugdje ih ima sva tri.
Kako se razaznaju tko je tko?
Oni se između se svi znaju po imenima, po licu, po izgledu, po rastu. Neke generalne odlike su da su Tutsi vrlo visoki s izduženim licem i zubima nešto izbačenim vani. Hutu, što obrađuju zemlju, su prosječne visine, okrugle glave, a Batka imaju uglavnom posebnu facu i nisu povjerljivi, bježe od tebe. No, ako kod jednog stekneš povjerenje, onda lete za tobom, ne možeš ih se otresti. Onaj tko s njima kontaktira, društvu je smiješan. Pitaju ga svi: „Šta će ti to?“
Nisu po plemenskoj pripadnosti možda podijeljeni i religiozno?
Nisu. Različita religiozna pripadnost ne igra nikakvu ulogu. Katolika je skoro polovica, desetak posto protestanata i jedan postotak muslimana. Tako u svojim ekipama kad si zajedno s mledeži imaš muslimana, protestanata, katolika, no katolika najviše.
Kako i što radiš s njima?
U Ruandi je preko 50% svijeta ispod osamnaest godina. Jasno da ima posla. Kako sam počeo!? Jednostavno smo se počeli viđati s vremena na vrijeme. Izjutra bih izišao u selo… Čak su malo bježali, malo se ustručavali, jer Ruanđanin je izuzetno gostoprimljiv, nešto kao Bosanac, ali tek onda kad te upozna. Ako si stranac, onda nema nikakva povjerenja u tebe.
Ja njima kažem: „Daj, dođite malo da igramo nogomet!“ Hoće svi nogomet, to je jako, jako privlačno. Donio sam im lopte i počeli smo s nogometom. Onda sam uveo misu za mladež četvrtkom. Najprije jutarnju pa onda večernju. I dođe ih lijepo na misu, a poslije toga igramo malo nogomet, onda razgovaramo. Svaki put im dovedem ponekog da im nešto priča, ponekad ja, ali u glavnom netko dođe sa strane da obradi ovu ili onu temu. Gledao sam uvijek da to budu Ruanđani njihovi, ili svećenici ili netko drugi.
Mislim da u mentalitetu još nije prihvaćen novac kao sredstvo kojim se nadoknađuje ili plaća rad. Novac je za njih papir koji bjelci imaju i nisu ljudi ako taj papir ne daju. Kao što imaš komad kruha ili zdjelu graha, tako imaš jedan takav papir koji i meni i tebi može koristiti, zašto ga ne bi dao? Tako oni poimaju novac. I onda nije čudo što te u Kigaliju znaju zaustaviti ljudi koji i nisu tako siromašni: „Daj novaca!“ „Što će ti novci?“ „Ti imaš novaca!“ Takav je način razmišljanja. Sasvim drugi odnos prema
Onda sam im govorio kako bi bilo zgodno, kad smo se već tako povezali u toj igri, da to ne bude igra zbog igre, nego da ima nekakav cilj svoj. Rekao sam im: „Nemate igrališta, a htjeli biste igrati. Hajmo napraviti igralište!“ Onda su oni s motikama tri mjeseca dolazili svaki dan popodne sat i pol, dvije ekipe i ja s njima. Otkopavali smo s jedne strane u jednoj uvali i izravnavali teren. Tako smo stotine kubika prebacili i poravnali i sad imaju pravo igralište.
Gdje grade kuće? Na obradivom zemljištu?
Kuća nije velika, ona ne zauzme puno prostora. Uvijek je u sredini imanja ili negdje, ne gleda se gdje je. A šta je kuća – 3 x 4m ili tako. Sastoji se u najviše slučajeva od jedne ili dvije sobe. I u kuću se nikad ne ulazi, jer bi se oskvrnulo ognjište. Kad dođeš, ima prostor u koji te prima netko ili je to u dvorištu ili ako je u kući, to je jedna posebna soba daleko više gostinjska nego u nas, više do tog drže.
Kako bi se ustvari moglo pomoći tim ljudima? Ima li smisla samo to da živiš s njima pa da umreš s njima?
Ima. Ima velikog smisla tko to može. Ja sam mislio da nema smisla prije nego sam otišao. Što se u meni izmijenilo, u mojoj glavi o poimanju pastoralnog rada dolje? Ono što sam zamišljao da nikad neću raditi, to sad radim. I obratno, ono što sam mislio da ću sto posto raditi, neke stvari od toga uopće ne radim.
Nisam nikad sanjao da ću ja uzeti motiku pa ići na kopanje s mojim susjedima. Ne zato što nemaš za što kupiti, nego da ljudima pokažem da sam zajedno s njima. A to zajedništvo sa svima njima znači vrlo mnogo. Možda ono što je kod naših starih ujaka bilo kad su bili u selu i sa selom, kroz selo prolazili, potucali se od sela do sela.
Dolje je njihov kler uglavnom dosta izoliran od svijeta, socijalno je otišao naprijed, tako da se praktično zatvori u misiju i to je sve. Nedjeljni susret s ljudima je skoro jedini kontakt. U jednoj takvoj sredini gdje ljudi imaju još puno poganskih crta, gdje bi trebali vidjeti da je zajedništvo vrednota, pokazivati to zajedništvo, živjeti ga i svjedočiti, mislim da je to potrebno.
Jer ti možeš dobiti pedeset paketa robe i kad to dadneš, postaneš netko tko ima robu i koji daje. To je medvjeđa usluga. Još ti više ne samo zavide nego ovako će biti: zamrzit će te onog dana kad više ne budeš imao paketa, odnosno kad za nekoliko godina dođe netko drugi tko neće, ne može ili nema načina do dobije te pakete – on će biti crn, a ti si svetac zato što si im to davao. I onda na kraju izađe na to da propovijedamo sebe a ne Evanđelje. Mi smo željeli malo da se Evanđelje proširi, a ono drugo, kako se kaže, nadodat će se.
Nostalgija za Bosnom. Čime to nadoknađuješ?
Ne nadoknađujem ničim jer nema nostalgije. Nema nostalgije u onom smislu da se čovjek osjeća ružno zato što je otišao. Ponekad se naravno prisjetim. Najprije se prisjećam – što li sad rade? Dok radim jedan posao, prisjećam se – a koji posao rade tamo oni koje sam ostavio.
