Iz Sarajeva prema Željeznom Polju krenuli smo u poslijepodnevnim satima. Na zakazanom mjestu dočekuju nas Kemal Efendić i Amer Ahmić. Najviše ih tišti i boli neobjektivno izvještavanje o Željeznom Polju i širenje bespotrebne panike, kao i nastojanje nekih pojedinaca da stanovnike Željeznog Polja motiviraju na odlazak sa njihovih ognjišta.
Amer i Kemal tvrde da je situacija u Željeznom Polju zaista teška, ali da je volja stanovnika ove mjesne zajednice nesalomljiva. Sjedamo u dva auta i zapućujemo se prema selima koja su klizištima ispreturana i pretumbana do neprepoznatljivosti.
“Nije se udobno voziti ovakvim putem, bez asfalta, ali sjećamo se mi kad’ je ovakav put bio. Nije to bilo davno”, kazali su nam mještani u ulazu u Mjesnu zajednicu Željezno Polje. Na mjestu koje izgleda kao deponija šljunka nekada se nalazila kuća trospratnica. U toku poplave je nestala i niko još ne zna gdje su njezini ostaci. Najvjerovatnije duboko pod blatom i pijeskom koji doseže i do drugog sprata kuća. U selu Čole sreli smo pored šatora Izetu Aščerić. Nakon što je klizište do krova progutalo njenu kuću, njen muž je doživio šok i hitno je smješten u bolnicu. Pitamo je za zdravlje i kako živi u ovim nemogućim uvjetima. “Allahova volja, sine. Dođem ovdje, preko dana, pa djeca dođu po mene i odemo u posjetu mužu u bolnici. Nadamo se da će nam neko pomoći da ponovo imamo svoju kuću.” S čovjekom bez kuće teško je voditi bilo kakav razgovor. Vagate svaku riječ da ne povrijedite sagovornika. Izeta kao da to primjećuje, pa nam prekraćuje muke i završava naš kratki i kurtoazni razgovor: “Ma hoću da nastavim kahvu. Sad će mi kćerka iz Maglaja”, kazala nam je na rastanku, pripremajući kahvu ispred šatora.
Hazim Tutnjić, uposlenik u Općini Žepče, obradovao se dolasku novinara Preporoda u Željezno Polje. Dok se vozimo prema odredištu Hazim nam s ponosom napominje kako je pretplatnik Preporoda zadnjih petnaestak godina. ”Apeliram prema svim nadležnim institucijama da nam poprave put kako bi se vratio život u naš kraj. Mi se ne predajemo. Evo baš u prošli ponedjeljak u mom mjestu u Orčevićima nastavili smo graditi džamiju. To je ohrabrilo ljude i vratilo im poljuljanu nadu. Kad bi mi ponudili plac ili džamiju bilo gdje, opet bih ostao u svom Željeznom Polju.” Ubrzo smo došli do mekteba, koji je služio i kao mesdžid, a sada ga od drugih kuća pod zemljom možemo razlikovati samo po zvučnicima na vrhu krova. Voda je pomjerila mekteb nekih tristo metara i ukopala ga u duboki mulj. “Nemoj, sine, bliže, potonut ćeš, sad se jedan jedva izvuk’o”, upozorila nas je nena koja je na naše pokušaje komentiranja onoga što vidimo kratko kazala: “Ma nek’ je zdravlja”.
Hazim pokazuje rukom i objašnjava: ”Ovdje se nekada nalazila kuća Seada Čolića, koja je odavde pomjerena najmanje kilometer i po. Kuća Sabrije Čolića je zbrisana. Kuća Albanca Alije Šabanija je, također, potpuno nestala. Kuće Saime Čolić više nema”.
Poslije prizora kao iz post-apokaliptičnih filmova, dolazimo do benzinske pumpe koja je u izgradnji. Radnici koji užurbano prinose materijal i dogovaraju šta je slijedeće na redu slika je nevjerovatnog kontrasta u odnosu na ono što smo upravo vidjeli u naselju Čole. “Gradnja se nastavlja, život se nastavlja”, kazali su nam naši saputnici.
Kampanjama o iseljavanju iz Željeznog Polja šire se glasine i pesimizam
“Treba pomoći ljudima koji su ostali bez ičega, ali i prepoznati one koji se ne žele vratiti iako im domovi nisu ugroženi. Trenutno pojedinci vode kampanju da ovdje više života nema. U tome im pomažu novinari koji ne dolaze na lice mjesta, već svojim neobjektivnim izvještajima i komentarima pojedinaca šire pesimizam. Ne razlikuju oni sela u Željeznom Polju. Jedino selo u kojem nema povratka jesu Donji Šahmani i dio Balačića. Vidjet ćete da se u selima život nastavlja. Ovdje su ljudi vrijedni, ne žele napustiti svoj kraj. Potrebno im je pomoći, krenuvši prvo od putne infrastrukture koja je nestabilna i s većom kišom postaje opasno. Treba napraviti spisak onih ljudi koji se ne mogu vratiti i prvo njima pomoći”, kazao je Kemal, koji od prvog dana nepogoda posjećuje domaćinstva, dostavljajući naftu, hranu i ostale stvari.
“Prvog dana smo otišli u Centar civilne zaštite i tražili helikopter. Znali smo kakva je situacija, jer sve su komunikacije bile presječene”, kazao nam je Kemal dok smo prolazili kroz Rovaščice gdje se zaustavio betonski bazen vode za navodnjavanje koji je skliznuo iz Balačića.
“To je bio tako strašan zvuk dok je tutnjao kroz selo. Razvalio je puteve, njive… Zaustavio se ovdje uništivši čovjeku štalu i usmjerivši svu vodu u njegovu kuću. Sedamdeset kubika vode je bazen imao u sebi”, prisjetio se Amer. Amer dodaje da se stanje postepeno normalizira, a izgradnja puta je na vrhu prioriteta. “Očekujemo da Komisija za procjene šteta završi svoj posao. Po grubim procjenama štete iznose preko 25 miliona maraka. Vjerovatno će te štete biti i veće. Sigurno je da oko stotinu kuća nije upotrjebljivo. Općina Žepče je mala i nerealno je očekivati od lokalne zajednice da se uhvati ukoštac sa ovako velikim problemom. Ljudi u Željeznom Polju žele raditi i živjeti ovdje.” Na naše pitanje koliko je opravdan strah da će nepogoda koja je pogodila Žepče pokrenuti stanovništvo da se preseli u druge općine, Amer ističe kako je ta bojazan realana i da će sigurno jedan broj ljudi odseliti iz Željeznog Polja. Po njegovom mišljenju taj problem ovisi od brzine rješavanja najurgentnijih potreba stanovnika Željeznog Polja. Amer naglašava da su Žepčaci radini i čestiti ljudi. Desetkovan im je i stočni fond. Veliki dio malinjaka je stradao uslijed klizišta i zbog hladnog vremena.
Sa nama su bili svi: od imama, muftija, do reisu-l-uleme
Došavši u Mjestovu Ravan, centralni dio Željeznog Polja, posjetili smo Amerovu kuću. “U srijedu navečer jaka kiša je počela padati i otišli smo čuvati put koji je bio u opasnosti. U četvrtak ujutro stanovnici sela Šahmani su nam došli. Smjestili smo ih u školu. Telefoni nisu radili, nije ni signala za mobitel bilo. Ušao sam u kuću i kažem ženi da spremi jednu sobu da nekoga primimo. Pogledam kroz prozor, kad ispod kuće vidim ispucan asfalt na tri mjesta. Spremili smo se i napustili kuću. Sutra, poslije džume klizište je odnijelo ovaj dio. Kad su ljudi vidjeli ovo, većina je napustilo domove. Inače, ovdje u Mjestovoj Ravni zemlja je stabilna”, kazao je Amer koji je danonoćno bio u službi pomaganja drugima iako je i sam napustio svoju kuću, u koju se, najvjerovatnije neće moći vratiti. Ogromno klizište pored njegove kuće svakodnevno ga podsjeća na najgore.
“Ono što treba istaći jest pomoć naših imama kad se ovo desilo. Ulijevali su nadu ljudima. Efendija Ridžal se nije odvajao od naroda. Efendija Fejzo je ostao bez kuće i svega što je u životu stekao, ali raspoloženje mu se uopšte nije promijenilo. Glavni imam Medžlisa Žepče Izet-ef. Efendić odmah je drugi dan došao i obišao sva sela. Koordinirao da sva pomoć direktno dođe. Odmah nas je posjetio i muftija Dautović, a kasnije s njim i reisu-l-ulema Kavazović”, objašnjava Amer.
Prilikom naše posjete u Mjestovoj Ravni atmosfera je kao u pazarnom danu. “Tako je stalno ovdje. Trenutno je u toku otkup malina. Ljudi donose maline, prodaju. Neki, nakon klizišta, nemaju gdje ovdje stanovati, ali tokom dana budu ovdje i onda se vraćaju u Žepče ili Zavidoviće”, objasnio nam je Amer. Imajući u vidu koliko su ozbiljna obećanja naših političara, naročito u izbornoj godini, ali i tešku ekonomsku situaciju u državi, zanimalo nas je koliko se ljudi nada pomoći države.
“Ljudi se nadaju pomoći, ali su svjesni da neće dobiti onoliko koliko im treba da sve obnove. Nažalost, pojedinci koji stalno govore da nema života više u Željeznom Polju dodatno plaše i zbunjuju ljude ”, kazao je Kemal.
Susrećemo ljude na svakom koraku. Jedni kupe sijeno, drugi beru maline i prevoze ih do otkupnih stanica. Zadržavamo se u kratkom razgovoru s njima. U očima ljudi uprkos svemu što se desilo prepoznaje se odlučnost i optimizam.
“Moram nastaviti živjeti. Od koga čekati pomoć? Doš’o iz vojske sve ispočetka. Sad opet. Živim u Žepču kod čovjeka koji mi je dao da živim u kući koju je on sebi spremao. Bilo bi mi sasvim razumljivo da dođe sutra i traži kiriju. Cijeli život radim. Ovdje hoću da nastavim živjeti. Ovdje ću ponosno živjeti i brati svoju nafaku”, kazao nam je Mirsad Jusufović koji je, također, sve izgubio prilikom klizišta.
Jedino mi je žao što zbog klizišta nisam postio redžep i ša'ban
Slijedeće selo koje smo posjetili bili su Donji Šahmani. Iako su stručnjaci upozorili da je čak opasno hodati kroz selo, ljudi su svakodnevno ovdje. Kako bi udaljili stanovništvo iz sela, Općina je isključila i struju, međutim ljudi čak i noću dolaze i pod svijećama čekaju slijedeći dan, kako bi se vratili svakodnevnim poslovima.
Na putu u selo Balačiće sreli smo matičara Fadila Efendića koji kaže da je od 14. maja, dana kada je Željezno Polje pogodila nepogoda, bilo pet-šest vjenčanja. “Matična služba radi kao u normalna vremena,” reče Fadil i u šali dobaci kako je mladencima na “naselje” najbolje pokloniti novu kuću. Fadil je ogorčen činjenicom da se ljudima koji su ostali bez kuća pomaže sporo i neadekvatno.
U selu Balačići došli smo do mjesta gdje je klizište odnijelo bazen kojeg smo vidjeli u Rovaščicama. Samo ovaj dio sela je nestabilan i tu će se prekinuti sva izgradnja. “Bilo je ideja da se i džamija u Balačićima zatvori. Na džamiji u ovom džematu došlo je do manjih oštećenja uslijed klizišta koje se pojavilo u blizini džamije, ali na osnovu stava stručnog lica dipl. ing. Suada Kaknje kojeg je angažirao muftija zenički konstatovano je da nije narušena statika objekta džamije i da se mogu obavljati vjerske aktivnosti”, objasnio je Kemal.
U blizini džamije sreli smo Ševala, kojem je, također, kuća ugrožena. “Tristo kila sam posij’o i sad da to napustim?!”, pitao nas je Ševal, ali i one koji zagovaraju napuštanje sela. U blizini džamije klizište je uništilo kuće imama Fejze Efendića i Vahida Efendića. Efendija Fejzo se upravo vratio sa dženaza-namaza. Fascinira nas njegov čvrst duh i vjernički stav. “Sad sam rahat, jer ništa nemam. Ostao sam bez kuće, krave, lične karte. Jedino mi je žao što sam morao platiti svojoj općino 100 maraka da ponovo izvadim lične dokumente. Ni to mi nisu mogli priznati.” Fejzo efendija bez sumnje uživa veliki autoritet među svojim džematlijama, jer uprkos tragediji koja ga je zadesila najmanje govori o sebi. Brine šta će biti sa džematom “Treba tražiti od države da uradi svoje. Pred nama su još teži trenuci. Bojim se da ćemo se raštrkati. Bili smo politički, ekonomski i vjerski jaka skupina. Ako je u Donjim Šahmanima od 27 kuća, njih 25 neuseljivo, gdje će ti ljudi. ”Fejzo efendija je smješten u Zavidovićima kod svog brata i u Željezno Polje na akšam i jacija-namaz dolazi svakodnevno. Ponekad prenoći u džamiji, a nekada i u gasulhani.
“Nemam ništa i ni o čemu ne brinem više. Što sam dobio humanitarne, može mi do zime biti. Sve što sam imao, pa to su bila samo sredstva za život. Ko’ da mi je nestalo brašna. Nafaka je moja uza me. Idemo dalje ako Bog da. Allaha mi, kada sam vidio šta se sprema, samo sam rekao: Hvala dragom Allahu kada mi je omogućio da mu i dalje padam na sedždu. Mogao mi je i to osporiti. Nadam se da ću sedždom zaraditi džennet. Jedino što mi je žao je što ovoga redžepa i šaˈbana nisam postio ni dana. Dvadeset godina sam postio čitav redžep i šaˈban. A, kako nas je ovo pogodilo nisam još dvije noći uzastopno noćio u istoj kući. Post mi je najdraži ibadet. Kad sam išao u vojsku napostio sam ramazan prije na godinu dana.” Oduševljeni onim što čujemo od Fejze efendije na rastanku ga pitamo kako će provesti ramazan u Željeznom Polju. “Ovu godinu ću klanjati u centru u Begovu Hanu. Tražili su da do dođem u Luksemburg za ramazan da posjetim pet džemata i nudili mi 5000 eura platu, ali ja sam to odbio. Iz Tešnja su mi nudili da mi poprave kuću. Uputio sam ih na komšiju Vahida i rekao im kako je meni lakše, jer imam posao. Ja sam jači bos na pri kući, nego on obuven u kući.”
Po povratku iz Željeznog Polja posmatramo mještane kako proširuju put koji vodi do okolnih sela. Na putu M-17 prema Biljevini punom parom radi mašina i kamion koju su Žepčacima poklonili Ujedinjeni Arapski Emirati. Mještani se nadaju da će njihov primjer slijediti i druge prijateljske zemlje.
Odlazimo fascinirani hrabrošću i ustrajnošću ovih ljudi. Ne smijemo ih zaboraviti i prepustiti same sebi. I svi moramo puno više učiniti da ostanu na svojim ognjištima kao dokazano dobri ljudi i domaćini.
Meho Šljivo/Preporod
