Mnogim Žepčacima vjerovatno nije poznato da Žepče ima svog prvog stogodišnjeg sugrađanima. Naime, Ivan Ivica Barbarić (oca Nike i majke Ivke, rođene Vuković), 19. septembra ove godine je proslavio svoj 100. rođendan.
Tim povodom Općinski načelnik Mato Zovko posjetio je gospodina Barbarića i čestitao mu u ime cijele općine Žepče i u svoje osobno ime 100. rođendan, kao najstarijem stanovniku naše općine.
Ivan Ivica Barbarić je rođen u Žepču 19. septembra 1913. godine. Otac Niko bio je jedan od prvih državnih željezničarskih djelatnika, a majka Ivka uzorna domaćica. Djetinjstvo je proveo u Žepču u kome je pohađao Rimokatoličku narodnu osnovnu školu, koju su vodile časne sestre ” Milosrdnice “. Završava je 1924. godine. Nakon toga odlazi u Travnik gdje nastavlja školovanje u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti koju završava 1931./1932. godine. Mlad i poletan odlazi u Zagreb i upisuje Pravni fakultet. Uredno završava dvije godine studija i radi nepovoljne porodične situacije napušta studij.
Zatim odlazi u tadašnju vojsku, u školu pričuvnih rezervnih oficira u Bileću, gdje su odmah zapaženi njegova učenost i lijep rukopis što je tada bilo veoma cijenjeno. Postavljen je za glavnog administratora u brigadi. Iz vojske se vraća 1935. godine i počinje tražiti stalni posao. Nije mu sa takvim referensama bilo teško naći zanimanje. Opredijelio se za željeznicu po očevoj preporuci. Nastavio je dodatno školovanje u Željezničkoj školi u Subotici i polagao uspješno i redovno sve ispite. Direkcija državnih željeznica Subotica rasporedila ga je na posao u željezničkoj stanici Sombor, ali ljubav prema rodnom Žepču nije nestala. Držao je veze svih naravi, a posebno sa svojom lijepom djevojkom Katarinom Katicom Treščec. Svoju vezu okrunili su brakom 28. maja 1939. godine u Žepču i otišli živjeti u “tem” Somboru. Tu im se rodio prvi sin Tomislav, a ubrzo nakon toga počeo je i II svjetski rat. Odlučili su se vratiti u Žepče i jedva su se u ratnom vihoru on, supruga i sin Tomislav, dijete u povoju, domogli rodnog grada. Tu su nastavili živjeti i širiti svoju porodicu. Kao željezničarski djelatnik 1945. godine bio je raspoređen kao rezerva na glavnom zagrebačkom kolodvoru odakle je jednostavno bio “pokupljen” u povlačenju prema čuvenom Bleiburgu. Preživio je historijsku blajburšku kataklizmu, čudom ostao živ i pješice preko Zidanog Mosta, Maribora, Zagreba i drugih mjesta stigao u svoje Žepče. Te nezapamćene putešestvije trajale su preko mjesec dana, a uz puno sreće da preživi veliku ulogu imala je i svugdje cijenjena željezničarska odora, koju je pohabanu i pocijepanu čitavo vrijeme nosio na sebi. Nakon toga, nastavlja raditi na željeznici uz mnogo problema političke naravi, jer nije htio u “partiju” koja je nudila bolje plaćene poslove. Znali su u općini dobro njegove kvalitete i visoku “pismenost”, ali nisu mogli udomiti čovjeka “bez knjižice”. U penziju je otišao 1. jula 1976. godine i uživa je i danas.
Slavljenik Ivan i supruga Katica u skladnom i primjerenom braku stekli su sedmoro djece, četiri sina (Vinka, Tomislava, Marinka i Krunoslava), te tri kćeri (Ivanku, Lidiju i Juditu). Svu su djecu uspjeli školovati i usmjeriti na pravi put. Njihova djeca su svugdje rado primljena, cijenjena, odana poslu i što je najvažnije svi su još uvijek živi, mada žive na različitim adresama i u više država.
Junak ove priče je preživio čak tri rata – Prvi i Drugi svjetski rat, te ovaj posljednji rat u BiH. U zadnjem ratu zapaljena mu je radom i odricanjem teško stečena kuća u strogom centru Žepča, ali prihvatio je to kao božju “volju” i svoj novi “križ”.
Ima svih sedmoro žive djece, 16-ero unučadi (pored njih dva unuka su nesretno stradala), te 19-ero praunučadi. Supruga Katica umrla je u aprilu 2011. godine nakon 72 godine sretnog braka. Skoro svi potomci sastali su se 2011. godine povodom 70. godišnjice braka, a već su dogovorili ponovno druženje povodom proslave 100. rođendana oca, djeda i pradjeda Ivice.
Inače, slavljenik Ivica je odrastao u višečlanoj porodici – njegovi otac i majka imali su sedmero djece, četiri sina i tri kćeri. Još uvijek su mu žive tri sestre rođene 1924., 1927. i 1929. godine, te brat rođen 1931. godine. Bio je dugogodišnji član žepačkog crkvenog zbora, najmanje 50 godina – kao učenik, momak i oženjeni čovjek. I djeci, posebno sinovima Marinku i Krunoslavu, prenio je sklonosti prema muzici i pjevanju.
Još uvijek pokretan i pri punoj svijesti, Ivica živi kod svoje najstarije kćeri Ivanke i broji dane do svoga jubilarnog stotog rođendana. Želi dočekati i vidjeti svoje najmilije još jedanput na okupu. Neutješna tuga i bol za pokojnom suprugom Katicom pratit će ga do kraja života. Apsolutno je najstariji čovjek i građanin općine Žepče.
Upućujemo srdačne čestitke gdinu Ivici povodom 100-tog rođendana i želimo da ih doživi još u zdravlju i veselju sa svojim najbližima. (Napisao Vlado Marković)
