Mislila sam prećutati pisanje na ovu temu al’ eto ne mogu. U jednom lokalnom kafiću, sjedim i kao uživam u svom zelenom čaju sa citronom. A nije istina, sjedim i pokušavam ne zaplakati i ne povratiti na ono što se dešava za susjednim stolom.
Piše: Erna DERVIŠIĆ
Kad bih rekla da su lijepi, mladi, uspješni… bilo bi malo. Ona kćerka poznatog bojovnika HVO-a, a on sin poginulog borca Armije BiH. Uz ono lijepi, mladi, uspješni dodajem još VOLE SE. O Kreatoru, kako se ovo dvoje ”djece” za susjednim stolom vole. Oči im sve kažu. Njene uplakane a njegove stroge, a muški blage. Tema razgovora i njenih suza je skorašnje gostovanje M.P. Thompsona u čaršiji mi u mene, negdje krajem ovog mjeseca. (Op. prir. 22.12.2013. u dvorani KŠC-a u Žepču zakazan je nastup spomenutog pjevača)
Njen tata, poznati bojovnik HVO-a je već nabavio karte i zahtijeva da svi porodično/obiteljski idu na koncert. Njoj se ne ide al’ tata je neumoljiv. Mora se, jer oni su domoljubi, oni su veliki domoljubi i moraju se porodično/džematile/obiteljski pokazati tamo.
”Znaš, moraš mi vjerovati, meni se zaista ne ide na taj je**ni koncert, ali tata me primorava. Ako se suprotstavim neće dati da izađem cijeli vikend, pa se nećemo moći vidjeti” … razaznajem njene riječi između rijeke suza. A on, dječak koji voli, samo ćuti i povremeno dlanom obriše suze sa njenih obraza. Ko zna šta misli u svojoj glavi, ko zna koliko se lomi u sebi da ne ode tom tati i kaže mu ”ja volim vašu kćerku”. Jer, voli on nju isto kao i ona njega, jer tako nježno dlanom skloni suzu sa njenog obraza, a suze koje se brišu dlanom su posebne. Nisu to one obične koje sakrijemo u papirnatu maramicu koju poslije bacimo. A i ruka prebačena preko naslona stolice pored, odaje nervozu u njemu, Na tren tako stegne naslon da mislim da će ga polomiti. Kamuflaže radi sjede jedno preko puta drugog, al’ vidim dodiruju se ispod stola, lagano.
Previše je ovo za moje oči i uši. Previše zabranjene ljubavi za tako mali prostor. Previše za moj razum koji još nikad, dvadeset godina poslije, nije shvatio da je nešto tako okrutno kao rat moglo da se desi samo zato što se zovemo drugačije, peremo ili ne peremo gu**cu, krstimo se ili obrezujemo. Previše za ostati hladna i ne sjetiti se kako smo se nekad voljeli neko Moj i ja…a onda su se njegovi sjetili da se ja zovem (jel’ kako se već zovem) i da to …njima to nije valjalo. Ni onda u vrijeme kad smo svi kao bili isti. A mi smo se voljeli.
Ništa,s amo sam zatražila da platim, njihov i svoj račun. Na izlazu mi je uho uhvatilo još jednu rečenicu koja me pokosila ”Neka ba, *****a ,pusti starog. Čim sredim ono idemo odavde a oni nek` se gone u vr. mat. I tvoji i moji… Okrenuh se i u sebi im poželjeh da on što prije sredi to nešto ”ono”, pa da odu odavde i budu srećni i vole se. A svi ostali pa i ja ova ista, neka se gonim u vra. mater.
…danas mi opet tako jako nedostaje Neretva i ………………..
