Maj je. Nije ovaj kišoviti nego jedan pravi maj, sav od ruža i jorgovana, a, bogami, i od mirisa bagrema. Sjedim u zbornici, pauza, mladi kolega u ćošku piše pripreme. Pade mi na um da i starost ima prednosti jer, evo sad, u mirisu bagrema i tišini škole, ne moram da guram kamen na vrh brda. Pomisao na skori odlazak maturanata i novi raspored, pun rupa, u meni probudi stih: Sad smo bezbrižni, laki i nežni…
Piše: prof. Nedžad Hodžić
Tik, tok, tik, tok, žustro zvuk ženskih potpetica, sve je bliži zbornici. Tišina i vrata se otvaraju.
-Izvinite, ima li profesora, sad nije važno kojeg? Ja došla na informacije i da pravdam.
Dižemo pogled obojica, mladi kolega molećivo prema meni. U redu je, potvrdim mu pogledom, ja ću. Ustanem i zamolim gospođu da malo sačeka, samo da pogledam raspored i vidim kad je traženi kolega u školi. Na rasporedu, kolega u drugoj, kasnoj, od 16 sati. Sad je 10 sati.
– Gospođo! – obratim se profesorski, priznajem malo sa visoka – Znate li kada su vam informacije, kolega je druga smjena…..
– Znam, znam, ali ja danas poslom u čaršiji, pa ko velim da pravdam pretprošlu sedmicu.
Većina naših učenika su putnici, sam grad jedva da ima 7 000 duša, pa mi bi prirodno da majci, koja je eto poslom u gradu, izađem u susret.
– Dobro – kažem – ako je tako, koji je razred učenik?
– A nije učenik, to nam je šćer, a ide u frizersku …..
– Dobro – kažem, već drugi put, mada tu nema nikakvog dobra – koja godina …
– Pa ide već drugu godinu…..
Zamalo da opet kažem dobro, no ovaj put samo klimnem i potražim dnevnik drugog razreda frizerske škole. Nađem dnevnik, saznam ime, pa hoću da pročitam ocjene.
-Ne trebaju ocjene – kaže žena za koju počinjem sumnjati je li mati, tetka, komšinica, rodica…učestvuje u prevari razrednika, dogovor za pravdanje, zato nije došla u terminu informacija nego u suprotnoj smjeni kad kolege nema. Brzo listam dnevnik roditeljskih evidencija. Znam kolegu, taj sve zapisuje, održana sva četri roditeljska, ni na jednom nema nikog ko je došao za spornu učenicu. Njene ocjene katastrofa, samo praksa pozitivna. Malo se odmaknem i pogledam gospođu. Gornje četrdesete, može biti majka učenice drugog razreda, moderna frizura, malo napadno našminkana ali u trendu, djelo ruku učenice drugog razreda, tetka garant, mislim i pitam ….
– Kad vam je kćer bila odsutna?
– Ma, ne znam tačno, možda prošla sedmica, jedno tri – četri dana….
Tetka u akciji spašavanja, to je sigurno, zato pitam – Zašto je odsustvovala……
– Ma šta te briga, samo ispituješ, piši da sam bila i nek se pravda, imam ja na to pravo……
I to bi taj trenutak kada sam treskom zatvorio dnevnik i rekao joj da neću ništa pravdati, ni razredniku zapisivati…….
Pogleda me iznenađeno, ali se brzo pribra – Idem ja direktoru ….
– Slobodno gospođo, malo niže, niz hodnik.
Tik, tok, tik, tok, ode zvuk ljute gospođe. Malo kasnije, u zbornicu uleti sekretarica. Traži dnevnik frizera. I da – gospođa jeste bila mama.
Kad god razmišljam o ulozi roditelja u školi, na um mi padne ovaj događaj koji ilustruje zainteresovanost roditelja za uspjeh i vladanje njihove djece u školi, ali i njihov odnos prema profesorima. Ovakvih mama ima puno. One se pojavljuju u školi samo onda kad je već sve gotovo i vješto donose raznorazna opravdanja da sačuvaju dijete u školi, ne zanima ih da li su im djeca šta naučila, niti gdje su bila sve ono vrijeme kad nisu na nastavi. Ovaj tip mame je sve češći poslije završetka epidemije koja je, preporukama nadležnih da svi moraju proći, učinila medvjeđu uslugu prosvjetnom sistemu. Pišem – sistemu, ali nisam siguran da je ovo što mi imamo u školama sistem, jer sistem podrazumijeva uređenost, skup pravila i propisa koji moraju da se poštuju i budu primjenjivi na sve njegove korisnike. Mi svi dobro znamo da to kod nas nije istina jer mi sistem koristimo samo onda kad ne poznajemo roditelje ili oni nisu „neki“. I na ovom mjestu počinje prvi problem u odnosu između roditelja i škole – to je odnos nepovjerenja. Roditelji ne vjeruju profesorima, nastavnicima, učiteljicama, jer ne vjeruju sistemu, a prethodno nabrojane smatraju njegovim prirodnim dijelom. S druge strane, prosvjetni radnici idu linijom manjeg otpora, uklapaju se u opće licemjerno poštovanje sistema i veoma često podliježu pritiscima direktora, kolega, komšija, stranačkih operativaca jer, pobogu, nikad ne znaš koliko će učenika biti upisano iduće godine, a i, na kraju krajeva, zašto se truditi za platu koju dobijaš. Tako svi prećutno gradimo paralelni sistem koji ovih dana stiže, mislim na događaj u Lukavcu, na naplatu.
Nedavno su u neposrednoj blizini moje škole izgradili i otvorili novu, bijelu, čistu zgradu suda. Neka su, bilo je i vrijeme, jer pravda je stanovala u najstarijoj zgradi u mom gradu i odavno je bilo vrijeme da se izgradi jer – ko ne ulaže u obrazovanje, a posebno u odgoj, taj mora ulagati u sudstvo i policiju. Zašto pominjem ovu instituciju, kakve ona ima veze sa ulogom roditelja u školi? Pa, ima…Odluku da se zgrada suda gradi između srednje škole i muzičke škole, preko puta koje je vrtić, donijeli su vijećnici, roditelji naših učenika. Nijednom vijećniku nije palo na um da bi bilo jako dobro da taj dio grada ostavi za obrazovanje jer tu već imaju tri institucije te branše, pa da tu još naprave salu za tjelesni i tako završe krug. Ovo je primjer nebrige roditelja za budućnost djece o kojima najviše govore i za koju najviše brinu. Zašto je to tako…. Mislim da je to zbog toga što su roditelji sadašnjih generacija djece bili učenici u ratno i poratno vrijeme. Oni su svoja školovanja završili u ratnom i poratnom haosu, kad su obrazovanje i odgoj po našim školama bili formalizovani i često izvođeni u nemogućim uslovima. Tako su sadašnji roditelji, a to znam jer sam im predavao, srednju školu pohađali u prostorima osnovne škole u Begov Hanu, u koju su išla i djeca iz osnovne. Zbog nedostatka prostora nastavu općih predmeta smo držali tako što bi po tri prva ili druga smjestili u istu učionicu, pa ih je bilo svuda, na podu, prozoru, klupi, ispod klupe…U takvim uslovima, često bez knjige, sveske i olovke, svi su prolazili pozitivnim, a o kvalitetu njihovog znanja ne treba ni govoriti. Danas roditelji navike i odnos prema školi, koji su stekli za vrijeme svog školovanja, prenose i na svoju djecu. To čine uglavnom nesvjesno, mjereći svojim vremenom, vrijeme svoje djece. To je, naravno, pogrešno – ali, stari se magarac ne uči raditi. Danas moramo da popravimo stanje u obrazovanju odgajajući i preodgajajući roditelje, što je, znam, skoro nemoguća misija.
Pa i pored toga što je to nemoguća misija, treba je pokrenuti i to tako da roditelje uključujemo u život škole kroz vijeće roditelja, dan škole, dan otvorenih vrata, matursko veče. Pominjem vijeće roditelja koje je usko vezano za školski odbor. Roditelji na vijeću kandiduju člana odbora preko kojega daju inicijative i prate njihovo provođenje u praksi. Oni, zapravo, ne biraju, nego puštaju da stranke, kroz vijeća, biraju i kandiduju tog člana samo zato da bi mogao da glasa prilikom „uhljebljivanja“ novog profesora. Kad razgovaram o ovom problemu sa sadašnjim roditeljima, a svojim bivšim učenicima, oni uglavnom ističu problem nemogućnosti realizacije ideja koje bi imali ili zastupali na vijeću. Roditelje u vijeću niti uprava škole niti osnivač ne doživljavaju kao važan faktor, uglavnom ih smatrajući nestručnima ili eventualno političkim protivnicima. Ponekad neki predsjednik vijeća uspije ponešto realizirati, ali samo, ako je u pravoj političkoj opciji, pa ga ozbiljno slušaju i uprava i osnivač. Da ovo popravimo moramo roditeljima objasniti koje su mogućnosti vijeća roditelja, zatim im dati podršku u realizaciji određene ideje. To je prije svega posao razrednika i direktora u školama. No, u praksi je drugačije. Evo primjera. U zadnje vrijeme divljaju cijene goriva, a s njima i cijene mjesečnih karti naših učenika zbog čega smo opazili da jedan, doduše, manji broj učenika, ne dolazi na nastavu. Zato smo pokušali, prvo preko učenika, a onda i preko roditelja, i na kraju preko općinskih vijećnika, da provedemo incijativu subvencije cijene karte. Inicijativu smo doveli do vijeća gdje je, na našu žalost, jedino opzocija pristala da je zastupa. Tako je inicijativa propala jer su sami roditelji rekli da ne mogu izaći na proteste jer ne vjeruju da bi protestima šta promjenili. Poslije ovoga i grupa profesora koja je htjela pomoći svojim učenicima je odustala zato što se zarazila virusom naše društvene apatije. Pominjao sam i dan škole koji je sve osim prezentacije učeničkog znanja jer na taj dan u publici, umjesto roditelja, sjede lokalni i kantonalni političari, predstavnici vjerskih zajednica, članovi školskih odbora i mnoge druge nepoznate face čekajući da se stereotipni program što prije završi i da se ide na zakusku. Ostatak mjesta u sali zauzimaju učenici koji su tu da ne izgleda prazno. Koga nema? Nema roditelja koji bi na ovaj dan mogli da vide šta su im djeca naučila i svojim rukama napravila. Zašto ih nema? Nema ih zato što ih niko ne zove jer zašto bi gledali roditelja koji se ponosi svojim djetetom dok glumi, recituje, prezentira frizuru, vodovodnu instalaciju i slično… Nema ih jer bi tako, možda, stekli povjerenje u školu i profesore. Čija je to greška? Zna se, greška je uprave škole i samih uposlenika. Iduća manifestacija koja bi, također, mogla da razvije odnos povjerenja u školi je matursko veče koje ima golem tradicionalni potencijal jer prevazilazi interes samo roditelja zato što svi stanovnici grada žele da vide maturante. U mojoj školi ovo se svodi na šetnju lijepo i skupo obučene djece glavnom ulicom do autobusa kojim se ide u neku kafanu. Tamo će glavna briga profesora biti da ne bude ekstremnog pijanstva i da se svi živi i zdravi vrate kući. A kako treba da bude da bi događaj, koji je nekad razbijao učmalu atmosferu kasabe, bio pamćen do iduće godine? Treba da bude onako kako smo, jedne od zadnjih godina prošlog vijeka, radili u Zavidovićima (tada sam radio u Zavidovićima, bio sam prognanik u tom gradu i od vrsnih predratnih profesora zavidovićke gimnazije učio zanat). Tamo smo imali protokolarni dio maturske večeri koji je bio sačinjen od šetnje maturanata koja je počinjala pred gimnazijom a završavala pred gradskih hotelom, gdje su maturanta čekali uparađeni roditelji i rođaci sa velikim brojem radoznalaca. Pred hotelom su maturanti, glavne zvijezde večeri, imali 30 minuta da se slikaju, a zatim da uđu u hotel zajedno sa roditeljima. Kad bi ušli, počinjao je program. Prvo – govor direktorice, kratak i efektan. Onda – proglašenja najboljih maturanata u sportu i vannastavnim aktivnostima. Finale je bilo kada se proglasi učenik generacije. Program su, naravno, vodili maturanti koji bi na kraju pročitali svoju povelju, prepunu duhovitih opaski na račun profesora i kolega. Poslije ovoga roditelji bi napustili hotel i počinjala bi zabava. Ovakvo matursko veče puno glamura i protokola se pamti jer je ono priznanje truda i rada maturanata, roditelja i profesora i stvara uspomenu koja vrijedi više od svih kasnijih diploma. Ovakav događaj, što je najvažnije, stvara dubok emotivni odnos između roditelja, učenika i škole što je odlična baza za iduće generacije. Iduća manifestacija, koju ne iskorištavamo do kraja a organizujemo je svake godine, je dan otvorenih vrata. Tad nam u goste dolaze učenici koji su završili deveti razred. Kako to izgleda? Po učionicama se pripreme prezentacije naših zanimanja i struka, djeca vidno zbunjena idu iz učionice u učionicu i slušaju profesore koji se grčevito bore da uhvate kojeg kandidata za svoju struku jer od toga ovisi norma. Uglavnom budući polaznici naše sretne ustanove odlaze zbunjeni, dezinformisani i nesvjesni važnosti odluke koju će donijeti. A kako treba – treba sa učenicima dovesti i roditelje, po mogućnosti i oba roditelja, te im pomno objasniti razliku između zanata, tehničkih škola i gimnazije, zatim ih uputiti u mogućnosti koje pružaju pojedine škole i, na kraju, natjerati roditelje da aktivno i odgovorno učestvuju u izboru škole za svoju djecu jer će tako preuzeti obavezu da je i završe.
Šta reći na kraju? Koja je uloga roditelja u školama? Oni danas statiraju u kukuruzu kao što su i svi ostali stanovnici naše zemlje statisti u svojim životima. Moramo da promijenimo scenarij naših života, počevši od obrazovanja i odgoja što je za moju generaciju prekasno. Generacije koje dolaze moraju da žive svoj život u kome će oni donijeti pravila i izgraditi obrazovni sistem koji će sami poštovati. Mene danas zanima samo da li će za 5-6 godina biti dovoljno radnika i radnica da uplate penzioni fond.
Na mladima svijet ostaje. Ja još mogu samo, i činim to svaki dan, prenositi svoja iskustva.
Nedžad Hodžić
Nedžad Hodžić je rođen u Žepču 24.12.1964. godine. Osnovnu i srednju školu završio u Žepču, studirao u Sarajevu na Filozofskom fakultetu. Na Odsjeku za južnoslavenske književnosti je postao profesor historije književnosti južnoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Živi u Žepču i radi kao profesor Bosanskog jezika i književnosti u Srednjoj mješovitoj školi „Žepče“ u Žepču.
