Od Billunda u Danskoj do Tuzle u Bosni je tačno 1 sat i 55 minuta leta. Od vjetrovite i tmurne danske jeseni, do 20°C i sunčane BiH bez vjetra, za manje od dva sata. Prolazimo relativno brzo pasošku kontrolu, a iznajmljeni auto nas čeka s druge strane terminala. Ubacujemo prtljag u auto i spremni smo da se odvezemo u avanturu. Prije nego dobijemo “dozvolu kretanja” ovim prostorima, naši prijatelji iz Danske, Biljana i Dino, nam daju posljednje upute: “Vozite iza nas. Držite našu brzinu. Nećemo voziti brzo kao neki “domaći”. Dozivjećete neka preticanja koja izgledaju hazarderski, ali napravite prostora između nas i nikom se ništa neće desiti”
Pišu: Anette i Søren Bøjgård Schleicher
Ta rečenica “Napravite prostora i nikom se ništa neće desiti” će se preplitati kroz cijelo putovanje i isticati kao upečatljiv kontrast kroz turbulentnu bosansku istoriju.
Vozeći se od Tuzle prema našoj prvoj destinaciji Sarajevu, vrlo brzo se pokazalo da su nam naši bosanski prijatelji dali vrlo korisne saobraćajne savjete. Vozi se, blago rečeno, sa dozom rizika, ne svi, ali sa kulturom pravljenja “prostora za svakoga” i … stvarno se nikom ništa nije desilo.
Biljana, Dino i njihov sin Tian, značajan su dio naših života u posljednjih 15 godina na ostrvu Fano. Može se reći da smo se međusobno inspirisali, tako da smo i jedni i drugi postali kulturološki mnogo bogatiji. Uz to je naše malo ostrvo postalo bogatije i za jedno izvanredno mjesto “gdje se dobro jede”- Restoran Dino.
Često su nam pričali o svome mjestu odrastanja. Pričali smo o užasnom ratnom sukobu koji je prouzrokovao toliko tragedija i nesreće, gdje su ljudi morali ostaviti sve što im je značilo u životu, i “preko noći” završiti u nepoznatom svijetu – npr. u Danskoj. Dugo smo priželjkivali priliku da vlastitim očima vidimo šta to ta brdovita zemlja sa uzburkanom istorijom ima za ponuditi. I nismo se razočarali!
Zavojiti putevi i rijeke, predivne livade i planine, kulisa su kroz koju se krećemo od Tuzle prema našoj prvoj “stanici” Doboju. Ovdje ne vidimo ništa što podsjeća na dansku ravnicu, jesenje njive, ravne puteve i kišovite oblake. Dok se lagano probijamo kroz naselja koja su kao naslikana živopisnim bojama, predivni prizori se smjenjuju. Pored puta ljudi prodaju kupus, paprike, paradajz … sve odiše plodnošću. Godinama su ih bosanski prijatelji punili svim tim divnim bosanskim jelima i ova plodnost oko nas navodi na samo jedan zaključak – Ako odeš gladan od bosanske sofre, sam si kriv.
Zaustavljamo se preko puta bolnice u Doboju. Braća Malići (Biljanina braća) Bife Park i San. Prije rata je ovo mjesto vrvilo gostima. Sada su okolnosti puno lošije. Ljudi raspolažu sa mnogo manje novca nego ranije. Podizanje zemlje na zadovoljavajući nivo ide presporo. Domaći političari donose odluke koje prvenstveno zadovoljavaju njihove interese i ambicije. Nedostaje politički pogled i hrabrost. Nedostaje političko samodizanje i humana briga za zemlju i sve njene građane. Zvuči li ti to poznato čitaoče? Sigurno. U svakom slučaju dole potpisani mogu povući paralelu između bosanskih i ovih naših političara, kada se radi o stavljanju ličnih i stranačkih interesa ispred državnih i građanskih. Jel’ to neko reče Tramp? Putin? Izetbegović, Dodik, Čović & co., sigurno nisu jedini kada se radi o političko/prijateljskim ustupcima i korupciji, ali posljedice su mnogo teže kada se to dešava u zemlji koja pokušava da se digne nakon ratnog uništenja.
Kod Malića, pored srdačnog dočeka, počašćeni smo bosanskim “must-have”-ćevapčićima = goveđe “roladice” sa hljebom (lepina) i svježe sjeckanim lukom. Tako jednostavno, a tako ukusno. Uz to, hladno lokalno pivo i šta ti više treba!
Već u avionu, na putu ovamo, primijetili smo malo drugačiju kulturu komunikacije. Ovdje ljudi pričaju “uzduž i poprijeko”. Pričaju, slušaju … Pitaju jedni druge …
Kako si? Šta ima? Kako ti je…? Saobraćajna metafora se ponovo pojavljuje. Jednostavno smo okruženi ljudima koji nam žele dobro.
“Napravite prostora i nikom se ništa neće desiti”
Neće, i stvarno je tako.
Tokom cijelog putovanja osjećamo to gostoprimstvo. Osjećamo njihov ogromni ponos, biti dio ove predivne zemlje, ove kulture. Njihove “zarazne” želje za životom, smijehom, davanjem, jelom, pićem …
Kotrljajući se prema Sarajevu, sredinom popodneva, prolazimo pored više simbola ZOI ‘84. Mladalačke uspomene naviru. Sjećam se, najljepša i najbolje organizovana olimpijada do tada! Sjećanje na jedan predivan grad smješten u dnu “zdjele”, okružen sa snijegom prekrivenim planinama. Sjećanje na časove istorije na kojim je izdvojen jedan događaj u Sarajevu 1914.- ubistvo prjestolonasljednika Franca Ferdinanda – koji je indirektno označio početak 1. Svjetskog rata.
I sada smo mi tu – u centru istorije.
Ratovi i zub istorije su ostavili traga na Sarajevo. Grad je “oštećen”, ali ljepota, šarm i gostoljubivost su netaknuti. Ovo će biti u toj mjeri potvrđeno nakon što smo se smjestili u naš “studentski apartman” u potkrovlju i odšetali u stari dio grada. Baščaršija je prepuna zanatskih radnji, butika, restorana, koji su tu godinama.
Godinama su tu i sakralni objekti. U srcu starog grada su jevrejska sinagoga, katolička i pravoslavna crkva i džamija naslonjene jedna na drugu uprkos vjerskim razlikama. To je, ustvari, fenomen koji doživljavamo u svim gradovima na našem putovanju. Molitva sa minareta je ukomponovana sa crkvenim zvonima. U ovoj mirnoj večernoj šetnji, ta zvučna kulisa svjedoči o jednoj viševjekovnoj tradiciji življenja, jednih pored drugih, uprkos vjeri, nevjeri, ateizmu, – you name it!!
Vrlo rijetko su vjerski običaji razlog početka sukoba, ali političari su bili i ostali majstori u pretvaranju tih razlika u konflikt. Kada se to desi, onda smo svi svjedoci kako se to krvavo i sa koliko mržnje završi. I danas se ta cinična politika prepoznaje. Ubijedi obične ljude da ti oni drugi žele zlo, da ti unište zemlju i kulturu. I onda počinje diskusija, a poslije toga konflikt koji nikome ništa dobrog neće donijeti. I dok je narod naelektrisan i mrzi se međusobno, političari u miru i nesmetano sprovode svoje političke i ekonomske zamisli u djelo. Na ovaj način se ukrade duša jednoj državi. I mi u Danskoj imamo političare sa istim manevrima. I to im “sranje” prolazi. Ako pitate Dance koje im je najvažnije političko pitanje/problem? -Odgovor je: Doseljavanje Muslimana. Tako da se i ovdje kod nas političari igraju vatrom i raspiruju je, umjesto da vode narod/državu i sve njene građane i da se pobrinu da sljedeće generacije dobiju bolji život od ovih prije njih.
Ljudi su, u mnogo država, ti koji treba da se okrenu oko sebe, sagledaju političku strukturu, budu kritični i traže bolje. Ako će ljepota Sarajeva ponovo da bljesne u punom sjaju, trebaju ljudi da se pobrinu za to, i da se to stvarno desi. Držati se zajedno, insistirati na tome, birati političare kojim se može vjerovati koliko god to bilo teško, koji ih upućuju jedne na druge, a ne jedne protiv drugih. Paziti na manipulisanje. Za jednog Danca je to lako reći … Taj bunt mora biti širok, demokratičan i miroljubiv.
Ponovo ćemo jesti. Naravno, u Bosni smo. Ne može drugačije. Sljedeće mjesto je jednostavno izvanredno. Restoran Začin. Hamo i Rale već dugi niz godina vode ovo mjesto, smješteno u centru, u blizini ambasada. Što se tiče ambijenta, hrane i vina, nalazimo se u samom vrhu. Klasa za sebe. Perfektno pripremljena riba i povrće. Vinska karta vri od odabranih vina iz regije i šire. Nivo iznad većine mjesta koje obilazimo. Sarajevo nam je ponudilo dobrodošlicu sa svim svojim šarmom, i kasnije, dok sjedimo na balkonu našeg apartmana i uz lokalno pivo uživamo u noćnom pogledu na grad i zvjezdano nebo, u tišini koju povremeno prekida lavež uličnih pasa, tesko je zamisliti da smo samo par sati prije sjedili kući na svom malom ostrvu u Danskoj.
Sljedeći dan se vozimo nazad prema Tuzli, ali ne za Dansku, nego u Maglaj, Dinin rodni grad. Tu Dino ima roditeljsku kuću. Pored rijeke, prelijepo. Ali, prije tri godine ta rijeka Bosna i ostale pritoke su pokazale svoju katastrofalnu osobinu. Poplava je u samo par dana odnijela živote i mnogima sve što su imali. Sada tri godine kasnije, sve je uglavnom obnovljeno. Bosanci posjeduju jednu zavidnu osobinu, bez obzira kolika katastrofa ili kriza ih zadesi, oni se uvijek dižu. Impresivno. Čovjek ne može da ne pomisli, svako mora da ima “tačku pucanja”. Prvo razorni rat, onda okolina, svijet koji ih ne razumije ili ne želi. Političke igre, haos… i na kraju poplava tih dimenzija. I pored toga, oko nas su ljudi sa velikim gostoprimstvom i druželjubivošću.
I u Maglaju nastavljamo jesti. Predivan restoran Riva, pored rijeke Bosne. Provod se nastavlja do jutarnjih sati u maglajskim kafeima.
Nedjelja ujutro. Dino nas vodi u brda, do vikendice njegovog oca. Sjedimo tu na njegovoj terasi sa pogledom na najljepšu kotlinu koju možete zamisliti. Ovdje je vrijeme stalo. Mala četvrtasta polja sa kukuruzom, krave i ovce koje pasu, sijena i raštrkane kuće. Ovaj pogled je bezvremenski. Čovjek pomisli da je ovako izgledalo oduvijek. Sigurni smo da bi za ovaj pogled dosta skandinavaca, stresenih obavezama i svakodnevnicom, rado platili i izdržali duže putovanje. U Danskoj je sve više i više ljudi koji žele ovakvu priliku. Život od “zemlje do stola”. Čista “samoishrana”. Upravo stojimo tu. Ovdje to ljudi ne rade iz “ćeifa” već iz nužde. Na ovom brdašcu u Bosni prostire se svijet sa kojim ćemo inspirisati naše prijatelje u Danskoj da slijede naš primjer. Obećali smo sebi da je ova zemlja naša nova destinacija. Destinacija koja ima smisla, puna “doživljaja” i ljudi od kojih mi sjevernjaci možemo puno toga naučiti:
-Gostoprimstvo. Ponos. “NAPRAVI PROSTORA I NIKOM SE NIŠTA NEĆE DESITI!”
Hvala Bosno i Hercegovino i do skorog viđenja.
Anette i Søren Bøjgård Schleicher
– prijevod Edin Karahusić
-obrada Albin Smajlović
