Dan drzavnosti BiH

Svim gradjanima Bosne i Hercegovine cestitamo 25. Novembar, Dan drzavnosti BiH. Ovaj dan je drzavni praznik i neradni je u cijeloj drzavi.

Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine obiljezava se danas u BiH u spomen osnivackoj skupstini ZAVNOBiH-a koja je postavila temelje savremene drzavnosti nase zemlje.

Spomen na osnivacku skupstinu Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Bosne i Hercegovine, odrzanu 25. novembra 1943. u Mrkonjic Gradu, slavi se samo u Federaciji BiH.

U daljem tekstu procitajte kratak osvrt na historiju BiH.

Ilirsko doba

Podrucje danasnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovnistvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednicki indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na podrucju danasnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala rijec Dalmacija, su zivjeli sirom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su zivjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su cuveni pljackasi. Ardani su zivjeli juzno od Liburna, a Antiari su zivjeli jos dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u cetvrtom i trecem stoljecu prije nase ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivsih teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se mijesali, kao sto su Skordisci, mjesovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistocne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije nase ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Varesa i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je zestokom akcijom Rimljana ugusen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konacno prelaze pod rimsku upravu.

Rimsko doba

Mogorjelo

Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamosnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u podrucju sto je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagradjen na temeljima Rimskog grada Bona. Krscanstvo je vec bilo prisutno krajem 1. stoljeca. Dogadjaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su ukljucene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. stoljecu dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti dozivljavaju poraz od strane Istocnoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna ce biti dugo vremena u sastavu Bizanta.

Bosanska banovina

Sa utjecajem vanjskih politickih situacija (najcesce Bizantije), i u Bosni se pocelo raspadati rodovsko-plemensko drustvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadasnja Bosna postala drzava sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od pocetka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starjesina. Prema ekonomskoj moci, vladajuci stalez se dijeli na: velmoze, vlastelu i vlastelcice. Oni su uzivali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrse vojnu sluzbu.

Rast Bosne od prvobitne bosanske drzave do kraljevine Bosne u 14. i 15. vijeku

Doba Kulin Bana

Zeleci poslovnu saradnju sa susjedima, kako i medjusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovackom republikom na celu sa knezom Krvasem, sklapa trgovacki ugovor. Za vrijeme bana Kulina, sirom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi “za Kulina bana i dobrijeh dana“. Krajem 12. stoljeca pocinju optuzbe da ban Kulin stiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je zelio unistiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na krizarski pohod protiv nevjernika. Uvidjajuci opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata ucenje crkve kakvo namece Rim. Tako je prevazidjen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni prikljucio Livno, zupu Neretvu, te Ustipracu.

Dinastija Kotromanica

Grb dinastije Kotromanic

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Subic, te svoju vlast prosirio i u Bosni. Sin Pavla Subica, Mladen II. Subic starao se o buducem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromanicu koji 1322. godine napusta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoc je protjerao porodicu Subica, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveci uspon, Bosna je dozivjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I.’ (1353. – 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Bosansko kraljevstvo

Tragovi vremena iz stare Bosne: Stecci

Dvovlasce u Bosni izmedju bana Stjepana Kotromana i plemicke porodice Subic se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanic. Subici cak pokusavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu “ban bosanski” i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprjecava ban Stjepan II. Kotromanic i vec 1322. godine izbacuje plemicku porodicu Subic iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Teritorijalno sirenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanic pridodaje Bosni podrucje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanic takodjer pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja takodjer i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.

Povelja kralja Tvrtka izdata u Mostrima kod Visokog

Ban Stjepan II. Kotromanic podrzava Crkvu Bosansku, sto ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam sluzbeno prelazi na katolicanstvo u aprilu 1347. godine, kada salje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveca broj obucenih katolickih svecenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevacki vikarijat cije ce sjediste od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo siri i ukljucuje u sebi mnogo vecu teritoriju od bosanske drzave, pruzajuci se sve do Rumunjske, tako da vec 1385. godine Bosanski franjevacki vikarijat ukljucuje u sebi 35 franjevackih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kcerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanica priblizio svijetu vise europske politike.

Smrt Stjepana II Kotromanica, detalj skrinje u crkvi Sv.Simuna, Zadar

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanic je umro, a sahranjen je u franjevackom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanic, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u pocetku velikih problema sa sredjivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokusavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u cemu se najvise istice Ugarska, na celu s kraljem Ludovikom I. Nakon sto je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, ukljucujuci podrucje danasnjeg Sandzaka, zatim Zetu i juznu Dalmaciju, ukljucujuci jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Tvrtko I Kotromanic, prvi bosanski kralj

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se krunise kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (danasnji Arnautovici), sto je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na podrucjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i salje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Sibenik, te otoke Brac, Korculu i Hvar. U zadnjem desetljecu svoje vladavine, kralj Tvrtko je suocen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bilece, kada Bosnjani na celu s knezom Vlatkom Vukovicem pobjedjuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bosnjani se vracaju bez dramaticnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilicno nestabilna politicka klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, sto rezultira veoma cestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska takodjer pokusava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Politicka nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rodjak Stjepan Dabisa. 1394. godine, nakon sto u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburski, te bosanski kralj Stjepan Dabisa gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoliceni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inace izvanbracnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburskog, koji bivsem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoc te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitickoj se sceni pojavljuje novi vojni element – Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podrzava bosansko plemstvo i proglasava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagaci bivaju totalno porazeni u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako odrzava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojic, postaje kraljem Bosne, da bi konacno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.

Propast bosanske drzave

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jacanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomasa. Najmocniji bosanski plemic na teritoriji Huma, Stjepan Vukcic Kosaca, odbija u pocetku priznati Stjepana Tomasa za novog kralja Bosne, sto je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okoncava 1446. godine ucvrscivanjem pozicije kralja Tomasa, mada bosanski plemic Stjepan Vukcic Kosaca nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na podrucju Huma, sto se oslikava u cinjenici da 1448. godine daje sebi titulu “Herceg” i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao “Hercegovina”. 1461. godine, Stjepan Tomasevic, sin kralja Tomasa biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suocava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajaca i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upucuje svoj apel za pomoc u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obecava pomoc Bosni 1462. godine, poslije cega kralj Stjepan Tomasevic odbija platiti danak Osmanskom carstvu, cime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Prva bosanska tvrdjava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrdjava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomasevic prelazi u tvrdjavu u Kljucu. Opkoljen osmanskim snagama odlucuje da se preda, nakon cega biva pogubljen. Poslije toga Bosnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju kljuceve od jos 20 tvrdjava sirom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a vecina Bosnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata Islam kao svoju vjeru.

Osmanlijsko doba

Ferhat-pasina dzamija ili Ferhadija u Banjoj Luci

Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo pokazuje veliki respekt prema Bosnjacima i Bosni i ne zeli se previse uplitati u svakodnevni zivot Bosnjaka, nego se cak tada, a i kasnije desavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristicne za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Vec na samom pocetku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na cije celo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanic, Matija Kotromanic, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Medjutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrdjava koje su se jos uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemic Herceg Stjepan Vukcic Kosaca cak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru juzne Bosne, ali biva potisnut i povlaci se u svoju tvrdjavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.

Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj sustini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno placanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provodjen, prvenstveno kroz porezne registre stanovnistva iz kojih se mogu vidjeti, sto se Bosne tice, dvije stvari: proces prelazenja Bosnjaka na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bosnjake po vjeroispovjesti, a takodjer se iz njih moze vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi znacajno promjenilo etnicku sliku Bosnjaka.

Bosanski ejalet

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pasaluk) je bio najveca drustveno politicka jedinica, koja je bila sadrzana iz vise sandzaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandzaka, a od 1580. godine stice status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom pase ili beglerbega, a ukljucivao je u sebi cijelu danasnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je vazno uociti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uziva do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na vise ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadrzava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjediste Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.

Eugen Savojski

Na vojnom planu u ovome periodu Bosnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije cega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Madjarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, sto je prouzrocilo veliku migraciju Bosnjaka iz Madjarske u Bosnu. Takodjer, Venecija je izvrsila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspjesno odbijen. Potom se, 1697. godine, dogadja jedna od najtezih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u juznoj Madjarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire cak do Sarajeva i njegove branitelje zatice potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjediste Bosanskog ejaleta i poprilicno veliki grad sa preko 120 dzamija. Austrijska vojska se povlaci, a sam rat sa Austrijancima se zavrsava tako sto dolazi do sklapanja “Karlovackog mira”, koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Madjarska i Transilvanija bivaju prepusteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grcka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je “jedva docekalo” prvu priliku da ponovo zapocne rat sa Venecijom, sto se i dogodi 1714. godine, poslije krsenja odredjenih odredaba “Karlovackog mira” od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te biljeze veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspjesno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Pozarevcu 1718. godine, poslije cega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja danasnja jugozapadna granica Bosne.

Bosanski ejalet

Stari most u Mostaru

Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bosnjacima, te se dogadjaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeca veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krsi primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno porazena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja danasnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bosnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se dogadjaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan salje pismo “upravitelju” Bosne, Mehmed-pasi, koje je sadrzavalo samo jednu recenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-pasa se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je podrucje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-pasa bio prisiljen da salje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrse veliki napad na Bosnu. Na pocetku rata obecavaju da ce postivati slobodu vjeroispovijesti svim Bosnjacima muslimanima, ukoliko poloze oruzje i predaju se, a takodjer su se nadali velikoj potpori Bosnjaka katolika i Bosnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bosnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika vecina Bosnjaka svih vjera, pruza zestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopustajuci njihov daljni prodor. Bosnjacima je isla na ruku cinjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izlozeni velikom diplomatskom pritisku, te, konacno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanicni status “zastitnika krscana”, koji zive unutar Osmanlijskog carstva.

U vrijeme sklapanja “Karlovackog mira” 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajuci prakticno cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj sustini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, sto se tice lokalne uprave, dok se jos uvijek morao placati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu vise stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, sto je predstavljalo znacajan pomak ka nezavisnosti Bosne i cinilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokusava da umanji ovu nezavisnost, te salje u Bosnu Siliktar Ali-pasu, koji je imao zadatak da zapocne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro salje veliku vojsku, sacinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a takodjer 1820. godine izvrseni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.

Velika pobuna i borba za autonomiju

Gradacka kula, administrativno sjediste gradacackih kapetana

Godine 1831. dize se velika pobuna Bosnjaka na celu sa Husein-kapetanom Gradascevicem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradascevicem na celu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponizava, tjerajuci ga da skine novu “reformsku” odjecu i obuce tradicionalnu nosnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanicno proglasava autonomiju Bosne, sto je prakticno znacilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poruceno sultanu da ce se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu medju Bosnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovica i Smail-agu cengica, te salje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska dozivljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradascevic se povlaci u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugusen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaca dize pobunu, koja je bila krvavo ugusena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeca velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugasena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pasu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlascu kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovacka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapazene rezultate.

Aneksija Bosne od strane Austrougarske

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglasava rat Osmanlijskom carstvu i vec pocetkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije cega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, isli puno vise njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno prosiri i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po clanku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trositi iskljucivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bosnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, sto je u medjunarodnim krugovima shvaceno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na cuvenom “Berlinskom kongresu”, gdje je odluceno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Austrougarsko doba

Tramvaj se prvi put upotrebljava u Evropi u Sarajevu, 1885. godine.

Devetnaesto stoljece je bilo prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, nista se revolucionarno nije dogodilo na jezickodijalektskom planu, niti je doslo do vaznijih promjena na podrucju oblika govornog jezika. Ono sto se pokazalo trajnim i dalekoseznim su prije svega drustveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno ukljucivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezik se moze posmatrati na vise nacina, od kojih su za ovaj prikaz najvazniji genetskolingvisticki i sociolingvisticki. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slucaju BiH, to su najvise novostokavski ikavski i jekavski, te starostokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvisticki kriterij, izmedju ostalog prikazuje nastanak i oblikovanje standardnog jezika (cesto se koristi i naziv knjizevni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekog dijalekta (npr. talijanski jezik je nastao na temelju toskanskog dijalekta, a ne, recimo, venecijanskog ili romanjskog), ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalektskim promjenama osnovnog dijalekta (talijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko, standardni jezik je nosilac drustvenog zivota zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva podrucja zivota, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani nacini ispravne komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlucuje sta je ispravno, a sta ne predstavlja bitnu karakteristiku standardnog jezika, kodificiranog u gramatikama i rjecnicima.

Sarajevska Vijecnica

U sociolingvistickim krugovima ne postoji jedinstveno stajaliste o tome je li knjizevni jezik identican standardnom (ili mu je samo faza), te kada pocinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bosnjaka, Hrvata i Srba postoje cesto oprecna stajalista, pa se mogu navesti samo dominantna medju lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista. Stajaliste je vecine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadzic svojim izborom novostokavskog idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadasnjom visevjekovnom tradicijom knjizevnosti i pismenosti.

Hrvatski lingvisti se slazu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako znacajnima. Mjesta slaganja su sljedeca: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. stoljeca, a proces dovrsetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konacne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovica 19. stoljeca) ne znaci nista, jer se dva toka jezicke historije oba jezika, veoma razlicita u proslosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u medjusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate proslosti (knjizevne i filoloske), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propascu SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim medjunarodnim klasifikacijama koje su samo politicka potvrda politickih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvisticka kategorizacija. Ono sto se oznacavalo zapadnom i istocnom varijantom, ili zagrebackom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog, zasebni su standardni jezici, sto se nije smjelo javni priznati zbog politickih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna skola tvrdi da je to bilo oko 1750., s presudnom ulogom novostokavske knjizevnosti Kacica Miosica i Relkovica; druga, da je to pojavom hrvatske knjizevnosti na stokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Sisko Mencetic, Dzore Drzic) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovici 17. stoljeca, s umjetnickim djelom Gundulica i gramatikama i rjecnicima Bartola Kasica i Jakova Mikalje (1600-1650).

Za srpski jezik se drzi da je nastao reformama Vuka Karadzica, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tice hrvatskog jezika, vec ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane rijeci desetljecima i stoljecima prije Karadzica. Vecina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov “mladji brat”. Katkad se provlaci paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu Hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. stoljeca) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identican onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bosnjacki), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je jos nedovoljno standardiziran nacionalni jezik cija dijalektska slicnost ili istost s razlicitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili, stokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasnistvo ni jedne nacije, dok je standardni jezik nesto sto nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinog naroda, i vec se time ne moze podvesti pod hrvatski i srpski jezicki kisobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezickoj historiji su oblikovali Dalibor Brozovic, Radoslav Katicic, Stjepan Babic i Milan Mogus.

Misljenje je bosnjackih lingvista podijeljeno: aktivni sudionici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji stoljecima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-politickih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijeg doba, sto ne umanjuje cinjenicu njegovog postojanja, nego samo pokazuje kasnjenje u preskripciji fizionomije sluzbenog jezika u praksi. Dio lingvista drzi da hrvatsko-srpski dogovor u Becu 1850. ne znaci nista za Bosnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bosnjacki kulturni radnik. Takodjer, zbog historijskih referencija na bosanski ili bosnjacki jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog, koji je, iz te vizure, dijalektska osnovica za oba jezika, pa je stokavsko narjecje esencijalno etnicki bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bosnjacki). Vecina bosnjackih lingvista istice vecu homogenost narodnih govora Bosnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novostokavskog dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao sluzbeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identicnosti ili velikoj bliskosti narodnog i knjizevnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalistickoj BiH, vecina je bosnjackih lingvista bliza srpskom shvacanju jezicke kulture. Razlika je u tome sto srpski lingvisti tvrde da je sluzbeni jezik u socijalistickoj BiH bio esencijalno srpski, dok bosnjacki lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Slicnost je u tome sto obje strane smatraju da je “s-h” u BiH nastao bez vecih nasilja, i da ga treba zadrzati vise-manje onakvog kakav je bio (uz manje izmjene). Misljenje je vecine bosnjackih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim sluzbenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bosnjackih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosansko muslimanske pismenosti i knjizevnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor medju bosnjackim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bosnjaka ili svih stanovnika BiH? Koliko je bivsi “s-h” u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezicki izraz? U ovisnosti o odgovoru slijede i prakticni potezi koji se ticu svih razina sluzbenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezickoj historiji su oblikovali Alija Isakovic, Dzevad Jahic, Senahid Halilovic i Naila Valjevac. Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Vecina pripadnika starije generacije, skolovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mladjih narastaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su misljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak politickoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propascu komunizma u dobroj mjeri opao interes za ucenje jezika bivse SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i opcenito slavenskih jezika, pa je broj inostranih strucnjaka za bivsi srpskohrvatski malen, a jos je problematicnija njihova sprema, cesto ovisna o sredini u kojoj su usavrsavali studije i cije stavove nerijetko prenose.

Doba Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije

Poslije Prvog svjetskog rata Bosna je ukljucena u juznoslavensko kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje ce kasnije postati Kraljevina Jugoslvija. U to vrijeme politicki zivot u Bosni je obiljezen socijalnim i ekonomskim sukobima oko problema vlasnistva posjeda, te stvaranjem vise politickih partija. Dominantni ideoloski sukob jugoslovenske drzave je bio izmedju Hrvatskog regionalizma i Srpskog centralizma, dok su etnicke grupe iz Bosne tome prilazile u zavisnosti od ukupne politicke atmosfere. Iako je drzava bila podijeljena na 33 oblasti koje su brisale tradicionalne geografske granice, ipak su Bosanski politicari kao sto su Mehmed Spaho osigurali da Bosna i Hercegovina ocuva svoju teritorijalni integritet.

Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlacenje granica u banate koji su navodno zaobilazili sve etnicke i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag Bosanskog entiteta. Poznati dogovor Cvetkovic-Macek je stvorio Hrvatski banat 1939. koji je prakticki bio surova podijela Bosne izmedju Srbije i Hrvatske. Medjutim, taj period je obiljezen pocetkom Drugog sjetskog rata vec 1939. u Evropi, dok ce Jugoslavija postati meta tek poslije 25. marta 1941 kada je pristupila trojnom paktu, ali ubrzo i izasla iz njega kada je izvrsen drzavni udar. To je razbjesnilo Hitlera koji je obecao potpuno unistenje Jugoslovenske drzave, koja je napadnuta 6. aprila 1941.

BiH pod okupacijom NDH i Drugi svjetski rat

Spomenik posvecen borcima Bitke na Sutjesci

Ubrzo nakon sto su nacisticke snage osvojile Jugoslaviju, citava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu nacisticke Nezavisne drzave Hrvatske. Tokom okupacije nacisticka Hrvatska je sistematski protjerivala i ubijala Jevrejsko i Srpsko stanovnistvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridruze cetnickom pokretu, koji je osim pocetne borbe protiv okupatora, poceo da vrsi zlocine nad Bosnjacima, vecinom u istocnoj Bosni.

Pocetkom 1941. Jugoslovenski komunisti, sa Josipom Brozom na celu, su organizovali multietnicni pokret otpora jednostavno nazvani Partizani. Osim borbe protiv nacistickih snaga, partizani su bili protivnici cetnicima. 25. novembra 1943. Antifasisticko vijece Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale jos iz Osmanlijskog doba. Od 1943. godine i Saveznici pocinju podrzavati partizane, a cetnici od tada gube svaku vanjsku podrsku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspjesnija protiv-gerilska grupa koja ce do kraja rata osloboditi citavu Jugoslaviju. Zavrsetkom rata, vec 1946. se usvaja novi ustav koji sluzbeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslovenskoj drzavi.

Doba socijalisticke BiH u okviru Jugoslavije

Grb NR/SR BiH

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bosnjacka (tada muslimanska) zajednicka teritorija, nedjeljiva po principima historijskih cinjnica postojanja bosanske drzave definisana je drzava Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalisticke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalisticka Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao danasnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima danasnji granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazlicitija republika u okviru Jugoslavije.

Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje gradjane. Josip Broz je cesto naglasavao da je “Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska”. Na tim principima Bosna i Hercegovina postoji i danas i svi njeni patrioti se bore za nedjeljivu jedinstvenu BiH gdje je moguc suzivot njenih naroda kao Bosanaca i Hercegovaca. Svoj najveci industrijski procvat je dozivjela bas u ovom periodu. Zbog tog su se i na njenom grbu nalazili fabricki dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju. Iako je ovo bio tezak period za BiH kao drzavu s dalekoseznom bosanskom tradicijom, sto su uzivale ponajvise Srbija i Hrvatska, ipak je ovo bilo veoma pozitivno vrijeme za BiH jer se nikad nije razmisljalo o njenoj podjeli, pa makar unutar SFRJ, nije imala komplikovanu administrativnu podjelu, jednostavno je bila podjeljena na opcine kao i ostale jugoslavenske republike.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i odbrambeno-oslobodilacki rat

Etnicka struktura po naseljima pred agresiju na BiH

Masakri na Markalama

Mnogobrojni osvajaci, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od Rimljana, Bizantinaca, Madjara, Hrvata, Srba, Turaka, Austrijanaca, pa do Papinskih pohoda odnosno krstaskih ratova u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni nacine da prisvoje Bosnu i Hercegovinu. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najvise izmisljotina na racun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija, izmisljajuci “historijsko pravo” na Bosnu. Od velikih osvajaca Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajackom karakteru Osmansko Carstvo. Vladavina Osmanlija, koja je trajala cetiri stoljeca, potpuno je promjenila granice drzava na Balkanu, te demografsku sliku ne samo podrucja Bosne i Hercegovine, nego veceg dijela Srednje Evrope, pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se moze povuci paralela sa srpskim osvajanjem iz 1992. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je Srbija.

Nakon odrzanog referenduma, dana 29. februara 1992. godine, koga bosanski Srbi bojkotuju, Bosna i Hercegovina proglasava nezavisnost, nako cega Srbija preko JNA i paravojnih trupa uz svesrdnu pomoc bosanskih Srba krece u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nesto ranije JNA je totalno unistila selo Ravno u trebinjskoj opcini. Kao zvanican datum agresije uzima se 5. aprila 1992. godine, kad je ubijena Suada Dilberovic od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa Olgom Sucic, za vrijeme mirnih protesta na ulicama Sarajeva, iako je fakticki agresija mnogo ranije zapocela. Vec u junu 1992. Republika Hrvatska se ukljucuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja Bosnjake a i Srbe, o cemu nedvosmisleno svjedoce stenogrami Franje Tudjmana o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal Haskog tuzilastva.

Dejtonski mirovni sporazum

Jugoslovenska Narodna Armija, zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drzi ga u opsadi preko 1300 dana, sto je najduza opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski gradovi su okupiranu na samom pocetku agresije: Foca, Visegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bosnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad Bosnjacima, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuskom, Capljini, Gornjem Vakufu, Zepcu itd. U jesen 1993. godine Fikret Abdic vrsi secesiju prostora opcine Velika Kladusa, uspostavlja autonomiju i vrsi teror nad neistomisljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmasiti autonomaske snage i vratiti teritorij zauzetih podrucja kladuske autonomije.

Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomoc Beograda i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom “Skorpioni”, kao i drugih formacija DB-a Srbije, u Srebrenici pocinila genocid nad nevinim civilnim bosnjackim stanovnistvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konacan danas broji 8.106 imena.

Rat je okoncan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Savremena Bosna i Hercegovina

Racunarska ilustracija Bosmalovog centra

Nova zastava BiH od 1998. godine

Danas je Bosna i Hercegovina sve samo ne ono za sto su se borili njeni patrioti. Ustav je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena drzava sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. Sve navedeno u Ustavu je pisani dokument, ali jos niti jedna vrijednost nije dosla do izrazaja iz tog razloga sto se Bosna i Hercegovina nalazi pod medjunarodnim protektoratom gdje vlast drzi kancelarija OHR-a.

Najveci problem danasnje Bosne i Hercegovine je taj to ima administrativnu regionalnu podjelu koja se uopste ne temelji na historijskim, ekonomskim niti prirodnim cinjenicama. Tako je BiH podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bosnjacko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu opcinu koja ne pripada niti jednom od entiteta – Brcko Distrikt. Brcko Distrikt je cvoriste dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istocni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnicki segregacijski jer su stitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokusavaju da se kompenzuju koliko toliko sa drzavnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brcko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja jos nema teksta.

Najveci koraci u de fakto ujedinjenju drzave su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna Marka (KM) kao platezno sredstvo u cijeloj drzavi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve vise drzavnih ministarstava a vremenom se gase entitetska. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oruzane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske. Iako ima progresa, on je i dalje veoma slab, posebno zato sto Rebulika Srpska osporava moguce postojanje Bosne i Hercegovine bez entitetske podjele. Trenutno Republika Srpska usporava reformu entitetskih MUP-ova u drzavni MUP, kao i reformu policije u drzavnu policiju podjeljenu na regionalne sektore koji nece pratiti entitetske granice. Ovako ustrojena drzava zasigurno ne moze dalje ka evroatlantskim integracijama sto je i zakljucak Evropskog parlamenta na jednoj od sjednica odrzanih u junu 2006. godine gdje je donesen zakljucak da BiH mora donijeti potpuno novi ustav do 2010. godine ako zeli postati i politicko-ekonomski dio Evrope.