Antino životno pravilo bio je evanđeoski poziv da ostavi sve i slijedi Krista. Bog ga je uvijek iznova zvao na nešto novo. Svaki je put Anto odgovorio novim poletom i žrtvom da bi tako što potpunije nasljedovao Gospodina.
Njegovo je životno putovanje započelo kad je kao mlad čovjek odlučio priključiti se augustinskom redu, odričući se tako budućnosti u bogatstvu i moći zbog služenja Bogu. Kasnije, kad su u gradu u kojemu je bio pronosili tijela prvih franjevačkih mučenika, Anto je ponovno bio ispunjen snažnom željom da bude medu onima koji su najbliže Isusu: onima koji umiru za Boga.
Tako je ušao u franjevački red i uputio se da propovijeda Maurima u Africi. No, bolest ga je u tome spriječila. Dospio je u Italiju, u jednu zabitnu nastambu, u kojoj je provodio vrijeme u molitvi, čitanju Svetog pisma i izvršavanju svakodnevnih kućnih poslova.
Ponovno je došao Božji poziv, ovaj put prigodom obreda ređenja u kojemu nitko nije bio spreman da propovijeda. Ponizni i poslušni Anto nevoljko je prihvatio zadatak. Godine traženja Isusa u molitvi, čitanju Biblije i služenja njemu u siromaštvu, čistoći i poslušnosti pripremili su Antu da dopusti Duhu korištenje njegovih darova. Antina je propovijed iznenadila one koji su očekivali nepripremljenu propovijed kao i one koji nisu vjerovali da Duh može dati ljudima takve riječi.
Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Pisma i teologije, sveti Anto je bio prvi franjevac koji je druge fratre učio teologiju. Poziv ga je opet vodio da propovijeda hereticima, služeći se svojim dubokim poznavanjem Svetog pisma i teologije da zavedene ljude obraća i učvršćuje.
