Dragan Trogrlić: Konzumiranje ribe i moguće trovanje živom

U ovom tekstu govorit ćemo o tečnom metalu – živi ( Hg ) čije prisutnost u hrani i u najmanjoj količini može negativno uticati na normalnu trudnoću i dovesti do teških deformacija mozga kod fetusa. Živa je otrov za sve nas, ali je mozak fetusa posebno osjetljiv na njeno djelovanje. Pouzdano se zna da se štetno djelovanje žive na ljude najčešće javlja kroz konzumaciju ribe u kojoj se živa nataložila.

Živini spojevi se u okolinu oslobađaju izgaranjem fosilnih goriva,  posebno uglja. Iznimno je opasno bacanje pepela nastalog izgaranjem uglja u potoke, rijeke i jezera. Dolaskom pepela u rijeke spojevi žive se nakupljaju u ribama, koje zbog toga postaju opasne za ljudsku ishranu. Ovo je važno napomenuti, jer u BiH postoji veliki broj ribara koji riječnu ribu koriste u ishrani. Nema podataka kolika je količina živinih spojeva i teških metala u ribama rijeka BiH, ali dok se ne urade odgovarajuće analize, bilo bi dobro ograničiti upotrebu riječne ribe u svakodnevnoj ishrani.

Mislim da bi žene u periodu trudnoće i dojilje riječnu ribu trebale potpuno izbjegavaju. Ovo je preporuka koja se temelji na činjenici da niko ne vodi računa o tome kako se zbrinjava pepeo nastao izgaranjem ogromnih količina uglja u termoelektranama i posebno pećima za centralno grijanje. Stoga mislim da, kad je u pitanju upotreba riječne ribe u svakodnevnoj ishrani, treba biti oprezan.

Američka agencija za hranu i lijekove, preporučuje za ishranu onu ribu koja sadrži manje od milionitog dijela spoja metil-žive, dok je u nekim drugim državama dozvoljena količina žive i znatno manja.

Posljedice trovanja živom – Minamata sindrom

Minamata je zaljev u Japanu i stanovništvo je uglavnom živjelo od ribarstva. Tragedija ljudi u ovom zaljevu je počela 1949. godine kad je firma ,, Chisso ,, napravila tvornicu za proizvodnu polivinil – hlorida ( PVC ). Za proizvodnju je koristila tzv. karbidni postupak u kojem se koristila živa, pomoću koje se odvajao hlor od natrijeve baze. Bitno je da se kao posljedica tog postupka u more zaljeva oslobađala velika količina tzv. metilnih živinih spojeva. Živu su ljudi unosili u organizam konzumiranjem ribe koja je u svom tijelu nakupljala ovaj otrov, a sve je imalo katastrofalne posljedice na nesretne stanovnike Minamate i njihovo potomstvo. U prkos izvještajima o velikom pomoru ribe u zaljevu vlasnici tvornice nisu poduzeli ništa da smanje oslobađanje živinih spojeva u more.

Prvu naznaku da je za učestalo obolijevanje stanovnika Minamate i visokog postotka novorođene djece sa teškim deformacijama kriva tvornica PVC-a , dali su liječnici 1956. godine. Vlasnici tvornice uz pomoć državnih službenika, pa čak i nekih naučnika slučaj su minimalizirali i zataškali. Država je odugovlačila sa priznanjem krivice tvornice zbog mogućih milijunskih šteta koje je trebalo isplatiti oštećenim i njihovim porodicama, da bi tek, pod velikim pritiskom domaće i svjetske javnosti tvornica bila zatvorena 1966. godine, dakle 10 godina nakon prvih izvještaja o stradanju stanovništva Minamate. U svemu tome posebno je zabrinjavajuća inertnost države u rješavanju ovog slučaja. Japan je tad bio zemlja u razvoju i danas se tamo sasvim sigurno ne mogu desiti ovakve katastrofe, ali u siromašnim zemljama, među koje na žalost spada BiH, zbog slabe kontrole proizvodnje i visokog stepena korupcije slučajevi slični ovom su i te kako mogući.

Danas se trovanje živinim spojevima naziva Minamata sindrom i sinonim je za jednu od najvećih ekoloških katastrofa u istoriji čovječanstva. More u zaljevu proglašeno je čistim tek 1997. godine, i tad su uklonjene mreže koje su sprječavale zatrovane ribe iz zaljeva da izađu na otvoreno more. Oko 10 000 stanovnika zaljeva Minamata kod kojih su utvrđene posljedice trovanja metil živom dobilo je novčanu odštetu.

Mozak je najugroženiji organ otrovnog djelovanja metil-žive, naročito je u opasnosti mozak fetusa. Mnogi simptomi trovanja fetusa živinim spojevima liče na cerebralnu paralizu. Živini spojevi razaraju mozak, a koliko će oštećenje nastati zavisi od količine unesenog otrova i dužini izloženosti. Novorođena djeca izložena živinim spojevima imaju cerebralnu paralizu, sljepoću, gluhoću i zaostajanje u razvoju. Sve ove anomalije su nepopravljive i današnja medicina ih može samo ublažiti. Kod odraslih trovanje spojevima žive su poremećaj govora, gubitak ravnoteže, drhtanje, problemi sa kretanjem, gubitak osjećaja u nogama i rukama itd.

Živa (Hg) je teški metal koji se u maloj količini normalno nalazi u našem okolišu. U tim količinama nije otrovna i ne pravi zdravstvene probleme. Živa i njeni spojevi su svi od reda otrovni.  Najotrovniji je već spomenuti spoj metil živa. Teški slučajevi trovanja ljudi živinim spojevima zabilježeni su 1972. g. u Iraku, gdje se stanovništvo hranilo pšenicom koja je tretirana fungicidom ( sredstvo za uništavanje gljivica ) pravljenim na bazi žive. Dosta se govori i o živinom amalgamu od koje se prave amalgamske zubne plombe. Smatra se čak da su ove plombe, u kojima je živa zastupljena sa čak 53%, jedan od uzroka Alchajmerove bolesti.