Dragan Trogrlić: Mikroplastika – najveća ekološka prijetnja opstanku mnogih vrsta

Sve veća prisutnost mikroplastike u vodi, zraku i hrani smatra se jedna od najvećih zdravstvenih prijetnji sa kojima se živi svijet danas susreće. Plastika se nalazi u svim dijelovima okoliša. Nakon što se nađe u prirodi, pod uticajem različitih faktora, prije svega topline i djelovanja vode, dolazi do njenog usitnjavanja što dovodi to nastavanja sitnih i praktično nevidljivih dijelova plastike. Mikroplastika se definiše kao čestice plastike koje su radijusa manjeg od 5 mm. Zbog svojih dimenzija ove čestice se praktično ne mogu detektovati,, njihov unos putem hrane, vode i zraka nije moguće spriječiti, a svojim štetnim djelovanjem direktno narušavaju zdravlje svih živih bića i predstavljaju prijetnju bioraznolikosti ekosustava.

Primarni i sekundarni izvori mikroplastike

Dva su osnova izvora mikroplastike. Primarni izvor je namjerna proizvodnja čestica plastike koje su našle primjenu u industriji, kozmetičkim proizvodima, raznim deterdžentima, u proizvodnji odjeće i sredstvima za higijenu. Dodaje se i u paste za zube jer ne oštećuje caklinu, ima je i u proizvodima za čišćenje domaćinstva u sredstvima za pjeskarenje kao i u tonerima Ipak to je tek manji procent mikroplastike koji se nalazi u prirodi, dok je daleko najvažniji izvor mikroplastike onaj koji nastaje raspadom plastike iz okoliša ( sekundarni izvor ). Posebno je opasan plastični otpad koji dođe do mora i oceana jer se zbog kombinovanog djelovanja vode i sunca, brže raspada na manje čestice i tako nesmetano dolazi do velikog broja biljnih i životinjskih vrsta koje tu žive, a indirektno i do čovjeka putem hrane iz mora.
Upravo u morima i oceanima nalazi se najveća količina mikroplastike. Istraživanja pokazuju da se svake godine oko 8 milijuna tona ovih plastičnih četica ispušta u ocea¬ne. Odbačena plastika se u morima i oceanima kreće uglavnom po površini pod uticajem morskih struja i vrtloga. U oceanima postoje velike i stalne morske struje između kojih nastaju vrtlozi i kad se plutajuća plastika nađe unutar njih uglavnom tamo i ostaje. Postoji 5 takvih vrtloga. Po 2 u Tihom oceanu ( Pacifik ) i Atlanskom ocanu i jedan je u Indijskom oceanu.

Na karti su prikazani vrtlozi u kojima se nalaze velike količine otpadne plastike. Površina koju pokriva plastika u sjeverno-pacifičkom vrtlogu je oko 1,76 milijuna kvadratnih kilometara, što je 3 x veće od površine Francuske.

Dio plastike koja čini ovu masu starija je od 50 godina, a uključuje predmete kao što su četkice za zube, plastični upaljači, boce za vodu, olovke, bočice za bebe, plastične vrećice itd. Istraživanje iz 2018. pokazala je da sintetička ribarske mreže čine gotovo polovicu ukupne mase ovog velikog pacifičkog plastičnog smeća. Slična, ali otprilike duplo manja količina plastičnog smeća nalazi se i na sjevernom dijelu Atlanskog oceana, dok ona u Indijskom oceanu, iako znatno manja od ove dvije, najbrže povećava svoju površinu.

Uticaj mikroplastike na zdravlje

Mikroplastika u organizam dolazi na različite načine. Istraživanja su pokazala da je velik udio vode za piće onečišćen mikroplastikom, a količina mikroplastike unesena po osobi svake godine iznosi 4000 čestica. Posebno treba napomenuti da su čestice mikroplastike pronađene su i u flaširanoj vodi za piće, kao i u plastičnim i u staklenim bocama. Čestice plastike unesene disanjem dugo ostaju u respiratornom sustavu, talože se i izazvati intersticijske bolesti pluća koje uzrokuju upalu ili oštećenja intersticijskog prostora što otežava izmjenu plinova te dovodi do promjena koje pluća čine neelastičnima. Ukoliko se mikroplastika unosi duži period, moguća je promjena kromosoma, neplodnost, pretilost i u krajnjem slučaju pojava tumora. Najveća količina mikroplastike unese se hranom. Životinje čestice plastike često zamijene sa hranom i tako mogu unijeti velike količine mikroplastike koje mogu biti smrtonosne, jer se nakuplja u crijevima, uzrokuje lažnu zasićenost i dolazi do smanjenja apetita, a samim time i hranjenja. Tako na primjer , ptice unose mikroplastiku ishranom, pogotovo plastiku koja pluta (koja je često makro veličine) jer je zamjene sa ribljim jajima.

Posebno velike količine čestica plastike u sebe unose organizmi koji filtriraju morsku vodu (dagnje, kozice), stanovnici planktona, kitova, morskih riba i slično.
Aditivi koji se dodaju plastici kako bi joj se poboljšala svojstva dodatno povećavaju toksičnost plastike. Najčešći dodaci su plastifikatori (ftalati), spojevi kadmija i olova, pigmenti, stabilizatori i antioksi¬dansi (bisfenol A, amidi masnih kiselina), biocidi odnosno spojevi arsena itd . Svi oni djeluju štetno na pojedina tkiva. Tako na primjer Ftalati I bisfenol A oštećuju živčani sustav, uzrokuju različite endokrine poremećaje, dovode do oštećenja testisa i imuniteta, imaju kancerogen utjecaj na jetru i bubrege. Bisfenol A odgovoran je za neplodnost kod oba spola, a djeluje tako što se vezuje za receptore muških i ženskih spolnih hormona što smanjuje količinu ovih hormona dostupnih za reproduktivno zdravlje.
Čestice nanoplastike ( one koje su manje od 100 mcm ) se nakon unosa u organizam raspodjeljuju u razna tkiva (testisi, jetra, krv, škrge i crijeva). Posebno je zabrinjavajuće što nanočestice plastike, mogu prijeći krvno-moždanu barijeru koja je ključna za normalno funkcionisanje nervnog sistema i dovesti do poremećaja u ponašanju i hiperaktvnosti, a moguće je da dolazi i do drugih oštećenja mozga.

Ovaj problem je tek nedavno prepoznat od strane pojedinih vlada i za sad su zaključile da je nužna je zakonska regulativa o dopuštenim količinama mikroplastike koje se mogu naći kako u okolišu tako i u vodi za piće i vodenim organizmima namijenjenim za ljudsku prehranu. Međutim vrlo malo je urađeno na tome da se smanji proizvodnja plastike i njena upotreba u svakodnevnom životu, tako da će plastika i čestice koje nastaju njenom degradacijom i dalje biti uzrok brojnih zdravstvenih problema biljnih i životinjskih vrsta širom planete.