Josip Knezović iz Žepča na svom porodičnom imanju godišnje proizvede toliko da može prehraniti manje selo. I ništa ne bi bilo čudno da Josip nije stopostotni ratni vojni invalid. Od penzije koju kao stradalnik HVO dobije iz Hrvatske, te invalidnine koju dobije iz BiH može više nego pristojno živjeti.
Rad mu služi, kaže, i kao terapija nakon pretrpljenih ratnih trauma. No, Josip danas vodi još jednu bitku – administrativnu, jer je u BiH odjavljen sa zdravstvenog osiguranja, bez rješenja i prava na žalbu. Ne želi da Hrvatska plaća osiguranje za njega, suprugu i dvoje djece, jer smatra da za njega BiH, za koju se borio, u kojoj živi, radi i školuje dijete, može učiniti makar toliko.
Svakog dana Josip Knezović iz Žepča krene put rodnog sela Vinište. Tu, na obiteljskom imanju, vrijedno radi.
„Svake godine uspijem proizvesti otprilike: desetak svinja utovim, dvadesetak tona kukuruza, desetak tona ječma, petnaestak tona kupusa. Od prije par godina se bavim i uzgojem bundeva i proizvodim bućino ulje, tako da ove godine očekujem proizvodnju od 100 do 150 litara čistog bućinog ulja“, priča on.
A Josip je stopostotni ratni vojni invalid. Zahvaljujući radu, zaboravio je na sve tegobe.
“Zato što me to ispunjava iznutra, jer je rad ono što čovjeka činim čovjekom. Imam opciju otiđi u kafić, otiđi ovdje, otiđi ondje. Ja sam najsretniji i najzadovoljniji kad odem u svoje polje kupusa ili kukuruza. Hodam kroz to, osjećam se da sam blizu zemlje, ukorak idem sa prirodom – i to me ispunjava i smiruje, i doista na moj duh blagotvorno djeluje. I zbog toga nikada nisam ljut. Nikada nisam nervozan. Ne psujem. Nemam potrebe. Ja nalazim odgovore u prirodi, tu gdje jesam, u svojoj obitelji, u razumijevanju prirode oko sebe. Pa što čovjeku više treba? Koliko proizvedem mesa, kupusa, kukuruza, ječma, dajte mi manje selo, od 20, 30 kuća, neki zasela – ako oni ovu zimu nemaju šta jesti, ja ih sve hranim do proljeća. Ne daj Bože te situacije, ali ja bih imao i mogao. Ja, ratni vojni invalid stopostotni, bih mogao jedno selo ovu zimu prehraniti. Pa zar ne bi onda svaki taj seljanin zdrav mogao prehraniti možda i dva sela?”, kaže on.
A nije da ne bi mogao živjeti od penzije koju prima iz Hrvatske kao pripadnik HVO i ratni stradalnik, te invalidnine koju dobije iz FBiH.
„Da kažem ljudima da se u ovoj našoj Bosni od rada može živjeti. Ja ne živim od ovoga. Ja živim od invalidskih primanja manje-više, jer sam u ratu jako stradao, ali s ovo snage što mi je ostalo ja se ovim bavim – i toliko doprinesem da bih mogao živjeti i od ovoga“, priča Knezović.
Pravna bitka
Svaku godinu završava sa oko 17.000 KM dobiti od vlastitog rada. Ni on ni porodica nisu nikome na teretu. Odnedavno nisu ni na teretu zdravstvenog osiguranja. Skinut je s evidencije jer nije htio da Hrvatska plati i osiguranje, što može po međudrzavnom sporazumu. Od njih prima penziju i to je, kaže, više nego dosta rasterećenja za BiH.
„Ranjen sam u rodnom selu, tamo gdje sam i rođen i živio do tada. Bio sam gdje sam morao biti i branio sam takoreći svoje selo, mada danas ne znam ni od koga. Poslije sam prebačen u Doboj, iz Doboja u Banju Luku, primarne operacije su obavljene u Doboju i u Banjoj Luci, tada na srpskoj teritoriji, pa sam razmijenjen iz Banje Luke početkom sedmog mjeseca i onda sam nastavio liječenje u Novoj bolnici u Zagrebu. Tamo sam bio u ško sobi tri mjeseca otprilike, 16, 17 operacija – ma ko bi ih izbrojao, trebalo bi vidjeti na povijesti bolesti. To su se nizale iz dana u dan operacije. Jako sam bio slab. Na 40 kila tjelesne težine sam pao – i život se u meni skoro bio ugasio, ali uspio se othrvati tome i krenuti naprijed. Od tada više nisam stao. Nisam htio Republiku Hrvatsku opteretiti još i na taj način da mora plaćati za mene zdravstveno kad ja tu živim. Ja sam zahvalan na tome što mi pripomaže na taj način, a sad da je još opteretim i da mi plaća troškove zdravstvenog. Ovdje plaćam poreze, ovdje donosim novce, tu mirovinu ovdje trošim, ovdje proizvodim – i ja mislim da sam ja koristan član društva barem toliko da mi se onaj iznos doprinosa za zdravstveno uplati“, kaže on.
Njegov slučaj nije usamljen. Ima primjera gdje su ministarstva obarala rješenja o ukidanju zdravstvenog osiguranja, te vratila u ponovnu proceduru. Pravnu bitku je, kaže, pokrenuo, jer se njegov status nije promijenio od ranjavanja do danas, pa ne vidi kako je mogao imati osiguranje svih ovih godina, a sada više ne. Od države u kojoj je ranjen traži samo toliko.
„Ja imam ostvareno pravo na zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj, ali ga trenutno nisam u mogućnosti koristiti jer ja nisam sa osobnom kartom u Republici Hrvatskoj prijavljen već dobrih 10 godina. I po Zakonu o zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske zdravstvena knjižica vrijedi uz osobnu. Pošto ja nemam osobnu, samim time de dacto ja nemam ni zdravstvenog valjanog. Meni je ostalo pravo na zdravstveno, ali ja nemam zdravstveno jer moje je prebivalište ovdje – i ja ga mogu danas-sutra aktivirati odjavom odavdje i prijavom u Hrvatskoj. Ali, je li to znači da ja moram odseliti odavdje?“ rekao je Knezović.
