Zara Maličbegović: Jedna škola, jedno srce, jedan krov!

Osnovnu školu sam pohađala u Žepču. U četvrtom razredu su došli neki veliki i ozbiljni ljudi „da nas dijele“. Da, došli su i rekli: „Oni tamo, ovi ovamo“. Iskreno, sada se i ne sjećam da li sam u tom trenutku shvatala šta znači to „da nas neko dijeli“, ali sam znala da je bilo nešto loše. Iz dječije perspektive mi je to djelovalo strašno. Kasnije se ispostavilo još strašnije.

Djecu od devet ili deset godina su primorali da odluče da li su „oni“ ili „ovi“, da izaberu lijeva ili desna vrata škole.
Ja to nisam željela.

Sjećam se da sam uplakana pobjegla tati na posao. I mama Sabina je bila tamo. „Jaaaaa, mama, neeeeeću, oni nas žele podijeliti. Mama, ja neeeću da idem.“ – govorila sam uz krokodilske suze i mahanje rukama. Naravno, moji roditelji su se nasmijali mojoj reakciji uz: „Dijete drago, ko te tjera da ideš igdje?!“

Sutradan sam došla Aidi i rekla joj, onako, preponosno i prevažno, da ja ne idem nigdje, da ostajem kod učitelja Tome. Sjećam se kao da je bilo jučer. A, Aida, još odvažnije i ozbiljnije:
– Je l’ nećeš?!
– Neću! Ja ostajem!
– E, ostajem i ja s tobom! Zajedno smo.

Kako je samo svoju odanost pokazivala i u tim godinama… Zbog toga je i danas volim najviše na svijetu. 🙂

I tako, ostadosmo Aida i ja „s onima tamo“, dok su se drugi rasuli – pod pritiskom roditelja, vlastitim izborom, nekim prirodnim slijedom, ne znam… Ne osuđujem ni to, samo ističem Aidinu odanost. 🙂

Možda sve ovo zvuči smiješno i simpatično, ali meni nije. Nimalo. To mi je bio najtraumatičniji dan iz tih školskih dana, osim onda kada sam razbila glavu pa me taj isti učitelj Tomo, od kojeg su me željeli odvojiti, u rukama odnio do bolnice da mi to ušiju.

To je bio učitelj koji me nosao četiri godine u svojoj lijevoj ruci, dok je desnom pisao po tabli. Učitelj, koji je svaki dan od sebe pravio klauna da bismo se mi i danas njega sjećali po njegovom smijehu.
Nostalgična sam kada se prisjećam, ili pričam o ovome. Kada se sjetim Kristijana koji, nažalos, više nije s nama. Na leđima me nosao kroz cijelu školu: „krke“, gore-dolje. Onako, iz hira. Ili Željke, koja je sa mnom dijelila prvu klupu sve četiri godine, jer smo bile najsitnije – nogama nismo mogle dokučiti pod. Kristine, koja je uvijek bila vesela i nasmijana djevojčica. Ivanka, slatkog dječačića u kojeg su bile zaljubljene sve djevojčice u razredu. Zvonimira, koji nas je svakodnevno šarmirao. Mojih predivnih drugarica: Ane, Andree, Ive – s kojima sam proslavila nebrojeno mnogo rođendana. Dragana, dječaka u kojeg sam bila zaljubljena… 🙂
Dajane, čiju kuću sam uvijek doživljavala kao „kućicu u cvijeću“, jer smo toliko lijepog vremena tu provele. Josipa, divnog i tihog dječaka, čijeg se osmijeha najprije sjetim.

Toliko lijepih uspomena i trenutaka koje je neko nasilu želio prekinuti. Nevjerovatno… Za neke i jesu prekinuti. Mada vjerujem da su oni nastavili živjeti svoje nove trenutke, ali ja ove ne bih nikada mijenjala.
I evo me danas sa svojim Zvonimirom na kafi. Nismo se vidjeli 15-ak godina, a mi smo, čini mi se, samo nastavili tamo gdje smo stali poslije osnovne škole.

Stvarnost ovog problema živi i danas. Škole u Žepču su još uvijek podijeljene, a svi se prema tome ponašamo užasno indolentno. Kao da nas se apsolutno ne tiče. Mladi odlaze iz Žepča, stari ostaju… Ali ostaju i djeca. Djeci trebaju dobri temelji. Kako graditi dobre temelje ako armatura ne valja? Možda zvučim grubo, ali ste nikakva armatura svojoj djeci. Očito je da ovdje vrijeme nije promijenilo stvari, niti će. Sami se morate dići i nešto mijenjati, ili čekate da to djeca urade?

Zbog vaše indolentnosti vaša djeca pate, a da toga niste ni svjesni.