Abdulvehab Ilhamija Žepčevi (1773-1821) rođen je 1773. godine u Žepču. Jedan je od rijetkih koji je u onom vremenu pisao na bosanskom jeziku. Ono po čemu je bio i ostao prepoznatljiv jeste njegova pjesma (kasida) Čudan zeman nastade . Bio je sufija, šejh, odlikovao se pobožnošću i ispravnim životom, uzor svog vremena. Zbog već naveden pjesme je došao u sukob sa tadašnjim vezirom Dželaludin-pašom (Dželalijom). Upravo ova kasida je bila razlog njegovog pogubljenja 1821. godine u Travniku. Školovao se ne samo u Bosni nego i van nje, širom Osmanskog carstva. Osnovno obrazovanje stiče pred Abdullah-ef- Karahodžom, muderisom iz Žepča. Nakon toga odlazi u Tešanj na daljnje školovanje i tamo dobija idžazetnamu (diplomu)iz područja zanosti fikha, hadisa i tefsira. Osim na bosanskom pisao je i na turskom i nešto malo na arapskom jeziku. Poezija mu je uglavnom sufijska, mistička. On je jedan od mnogih pisaca koje je riječ, ali istinita i pravedna riječ, koštala života.
O životu Abdulvehhab Ilahmije (Abdulvehhab ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami), jednog od najplodnijih pjesnika na razmeđu XVIII i XIX stoljeća, više nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podaci. Pa i ono samo pruža neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke.
Rođen je u Žepču 1773. godine kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-hašiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kaže: “…viladetim bin juz seksan jedi” (datum mog rođenja je 1773.). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, što znači da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nišanu ispisan je sa: Sejjid el-hadž Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: Šejh el-hadž es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao počasni, a označavali su učena i štovana čovjeka.
U djetinjstvu je ostao bez roditelja, što opet doznajemo iz njegovog stiha:
Majke nemam a oca ne pamtim. Podaci o Ilhamijinom školovanju su dosta šturi. Profesor Kasim Dobrača je otkrio gore pomenuti priručnik, a Muhamed Ždralović idžazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se školovao u Žepču, Tešnju i Fojnici. Na početku tog djela navodi da mu je profesor bio El-Hadž Kerimi (Hadžićerimović ili Hadžićerimić). O njemu, međutim, nemamo nikakvih podataka.
U Žepču su u XVIII stoljeću, uz Ferhadiju džamiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadži Abdullah ef. Karahodža, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bošnjakuša. Znamo još da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadži Ahmed ef. Karahodža, koji je i njegovu pjesmu proširio sa još 17 strofa.
I otac i sin bili su veoma štovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahodža bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za školovanje, sasvim je moguće da mu je on bio profesor.
Tešanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir, što se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor.
Što se tiče njegovog obrazovanja u tesavvufu, dugo je bilo sporno da li mu je šejh mogao biti Abdurahman Sirrija. Naime, donedavno se operiralo pogrešnim datumom rođenja ovog šejha, sa 1785. godinom, što je, razumljivo, isključivalo mogućnost da mu je mogao biti učitelj neko ko je 12 godina mlađi od njega. Međutim, iz kronograma što ga je nakon Sirrijine smrti spjevao njegov sin Šakir, vidi se da je rođen 1775. godine. I nepoznati pjesnik napisao je na perzijskom jeziku tarih koji glasi:
Kada je doživio 74 godine, čuo je poziv
i odazvao se Božijoj naredbi. Čuj ti novost
koja se dogodila u noći rebiulahira
uoči nedelje, u trećem satu.
Čuj puni tarih o tome: 1263.
Dakle, što se tiče godina, Sirrija je mogao podučavati Ilhamiju u tesavvufu. Postoji pretpostavka da je to mogao biti i čuveni šejh Husein-baba Zukć, i on i Sirrija djelovali su u XVIII stoljeću u Fojnicu. Ali, pošto je Husein-baba umro 1800., vjerovatnije je da je Ilhamiju u tesavuf uvodio Sirrija.
Očito je da je Ilhamija bio veoma ambiciozan i da je i sam mnogo radio na svom obrazovanju, posebno u oblasti tesavvufa.
Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmeđe XVIII i XIX stoljeća, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju značajne političke, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokušava da se približi tim novinama uvođenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odražavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma značajna granična zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma oslabljena čestim ratovima, a i epidemijama sa značajnim žrtvama. U političkom smislu stanje je također loše. Plemstvo i janičari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izraženi čak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodršci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlašća, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima.
Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom riječju pokušavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i Ilhamija. On svojom pjesničkom riječju, naročito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo oštro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spočitava fanatizam i konzervativizam. Jednom riječju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti.
U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog života, namjesnik bio Dželaludin-paša. U početku je pjesniku ovaj paša izgledao pravedan i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, međutim, nestalo iluzija o pravičnosti ovog namjesnika i Ilhamija oštro i otvoreno ustaje protiv njegovog načina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su paši šta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći, a predosjećajući loš završetak na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.
Ostaje u sferi pretpostavke šta se zbivalo u Travniku: da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogućnost za korekciju, kaže da je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama, a kad to nije htio, da je udavljen u travničkoj tvrđavi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku “Čudan zeman nastade”:
Čudan zeman nastade
Sve zlikovac postade
—
Već takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade.
Rivda pravdu zamela
Pa se pravda umela.
S posebnom kritičnošću Ilhamija posmatra predstavnike uleme kojoj je i sam pripadao:
Nasta čudna ulema
—
Đoja rade i uče,
Ali sami sebe muče
Ne idju pravo ni hoće.
Ne ostavlja pošteđene ni vezire i paše, ali ne uopćava i malo je oprezniji :
Svi veziri pravo sude
Pa i paše dobro bude
Al murtati krivo sude.
I kod paša ima ljudi
Ko je dobar vrlo hudi
Kad je više zlijeh ljudi.
Pretpostavlja se da je ovo jedna od posljednjih ako ne i posljednja Ilhamijina pjesma.
Vijest o Ilhamijinoj smrti primljena je i s revoltom i s tugom. Otud je ovako tragičan kraj popularnog narodnog prosvjetitelja, narodnog tribuna, porodio mnoge legende u kojima je lik Ilhamije ostao da svijetli do dana današnjeg.
U kronici Muhameda Enveri Kadića navodi se tekst levhe koja je bila u Ilhamijinom turbetu. To su stihovi koje je ispisao pjesnik Arif 1277/1860/1. godine. S obzirom na vrijeme u kome su stihovi nastali, njihov autor mogao bi biti šejh Arif Sidki Kurt, koji je takođe pripadao nakšibendijskom derviškom redu.
Pjesma posvećena Ilhamiji glasi:
Kakvu sam vječnu blagodat našao,
pomozi care Ilhamija!
U tekiji postadoh sićušan,
moje stanje se ustali.
Zadivio sam se stanjem svijeta,
pomozi care Ilhamija!
Posmatrajući ove noći, iskušenja
nasilja odbacio sam ustranu.
Vidio sam čistinu kretanja,
pomozi care Ilhamija!
Onaj koji napaja,
postavio je sto u hakikatu.
Napio sam se pićem ljubavi,
pomozi care Ilhamija!
Došavši u njegovu tekiju Arif
posta sluga sa potpunom iskrenošću.
Vraćajući se ostvario sam sve želje i nade,
pomozi care Ilhamija.
Prvi Ilhamijin mezar je bio u turbetu nedaleko od bivše željeznicke stanice i bivše bolnice u Travniku. To turbe je postojalo do 1959. kada je porušeno radi regulacije tog kraja. Njegovi posmrtni ostaci sa nišanima preneseni su u turbe u Potur-mahali. Na uzglavnom nišanu, koji ima derviški turban, uklesani su stihovi na turskom jeziku:
“On (Bog) je vječno živ!
U času kad je u vječnost preselio
Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.
Sebi je otvorio vrata Božije milosti
i perivoja rajskog.
A primjer mu se nije mogao naći
u njegovo vrijeme.
Zlonamjerno su ga obijedili
mnogi lašci.
Kada je njegovom njeznom životu
prispjela jesen
Ispio je smrtnu čašu Kevsera
I umro je mučeničkom smrću
Sejjid hadži šejh Vehhab.
Godine 1237/1821/2.”
Pročitajte knjigu “Ilhamijin put u smrt” autora Rešada Kadića klikom OVDJE.
