Dragan Trogrlić: Gdje završava elektronički otpad iz razvijenih zemalja

Elektronički otpad, često nazivan i e-otpad, uključuje električne i elektronske uređaje koji se više ne koriste. Tu vrstu otpada uglavnom čine stari računari, pametni telefoni, kao i veliki i mali kućanski aparati. Svake godine se u svijetu proizvede preko 2 milijun tona elektroničkog otpada. E-otpad je jedan od najbrže rastućih otpada što je direktna posljedica sve više potrošačke elektronike i sve kraćeg životnog vijeka uređaja i ako se nastavi takav rast, do 2030. godine u svijetu možemo očekivati 74 milijuna tona elektroničkog otpada diljem svijeta. SAD i Kina stvaraju gotovo trećinu svjetske količine e-otpada, a od europskih zemlja najviše otpada proizvode Norveška, Švicarska, Island, Danska i Velika Britanija.

Zbrinjavanje e-otpada u zemljama EU

U zemljama EU od ukupno prikupljenog e-otpada oko 52% otpada na velike kućanske aparate, 15% otpada je opremu široke potrošnje i solarne panele, nešto preko 15% otpada na IT opremu i opremu za telekomunikacije, oko 10 % otpada su mali kućanski aparati, a ostali otpad čini oko 8 %. Otpad električnih i elektronskih uređaja može biti štetan za okoliš ako se ne tretira i zbrinjava ispravno. Većina ovih uređaja sadrži komponente koje mogu biti toksične, kao što su olovo, živa, arsen, kadmij i druge opasne supstance. Kada se elektronski otpad jednostavno odbaci na deponiju ili, što je gore, spali, može doći do ispuštanja tih toksičnih materijala u okoliš, što može uzrokovati ozbiljne ekološke probleme i štetu zdravlju ljudi. Zbog toga mnoge zemlje imaju zakone i regulacije koji propisuju odgovorno zbrinjavanje e-otpada. Ovo može uključivati recikliranje elektronskih komponenti, vraćanje starih uređaja proizvođačima radi recikliranja ili pravilno rukovanje toksičnim materijalima u elektronici. Postoje posebni centri za zbrinjavanje e-otpada koji se bave ovim procesima na ekološki prihvatljiv način. Međutim, u zemljama EU samo 17% tog otpada službeno se reciklira ( The Global e-Waste ), dok većinu izvoze u afričke zemlje poput Gane i Nigerije, jer to košta manje nego recikliranje. Procjenjuje se da Evropska unija u Afriku izveze oko 350.000 tona ovakvog otpada svake godine. Pri tom im ne smeta što te afričke zemlje nemaju odgovarajuće zakone o zbrinjavanju i recikliranju e-otpada. Ne smeta im ni to što mnogi stari hladnjaci koji su odloženi na deponijima sadrže klorofluorougljike, koji se vremenom oslobađa i oštećuju ozonski omotač.

Posljedice nepravilnog zbrinjavanja e-otpada

Iz Zapadnih zemalja kontejneri sa ovim otpadom odvoze se na unaprijed dogovorene lokacije. Mjesto Agbogbloši u Gani, nedaleko od glavnog grada Akre, najveće je odlagalište e-otpada na svijetu. Ekolozi ga zovu Sodoma i Gomora i jedno je od najzagađenijih mjesta na svijetu. Razlog tome je, već spomenuto prisustvo teških metala i drugih štetnih supstanci. Oslobađanje ovih otrova povećava se spaljivanjem otpada. Lokalno stanovništvo namjerno spaljuje dio otpada da bi na taj način došlo do zlata, bakra, srebra, aluminija i paladija koje ovaj otpad sadrži. Međutim, na ovaj način može se prikupiti vrlo male količine ovih metala, tako da je dnevno moguće zaraditi svega nekoliko eura. Sa druge strane oslobađanje svih tih štetnih tvari dovelo je do toga da je sve u širokom krugu tog odlagališta zatrovano I zemljište I voda I hrana. Zatrovan je I zrak budući da se spaljivanjem oslobađa čitav niz štetnih tvari, posebno dioksina za koje se zna da su kancerogene supstance prvog reda. Neki od ovih toksina prenose se i dojenjem, a u Gani je je sve veći broj mrtvorođene djece. Na odlagalištima je i veliki broj djece koja hodaju po hektarima smeća, prebiru po otpadu i tako pokušavajući zaraditi za život, čime ozbiljno ugrožavaju svoje zdravlje. Jedini način da se zaustavi ova ekološka i zdravstvena katastrofa zaustavi je smanjiti količinu otpada koji stvaramo, već i pojačati recikliranje u razvijenim zemljama. Na žalost za sad se na tome malo radi.