U ovom ,,novonormalnom,, vremenu svakim postavljanjem pitanja o svrsishodnosti masovnog cijepljenja/vakcinisanja čovjek rizikuje da ga, u najmanju ruku, proglase antivakserom i neprijateljem znanosti. Ali budući da je u pitanju naše i pogotovo zdravlje naše djece, da bismo donijeli odluku vezano za zaštitu zdravlja (mada nam se svakim danom sve više sužava prostor unutar kojeg mi o tome odlučujemo), pitanja na ovu temu se naprosto moraju postavljati. Mislim da je u ovom trenutku jedno od najvažnijih pitanja zašto se prilikom procjene o tome da li se neko treba cijepiti, ne uvažavaju rezultati testiranja staničnog/ćelijskog imuniteta.
Stanični/ćelijski imunitet
Od ranije se zna, a sad je to potvrđeno i za Covid-19, da je stanični imunitet ključan za zaštitu od virusne infekcije. Tome u prilog idu i nedavno objavljeni radovi koji su potvrdili da razvoj antitijela na SARS-CoV-2 nije dovoljan u zaštiti od Covid-19 i da ključnu ulogu ima stanični imunitet. Nakon što dođe do infekcije SARS-CoV-2 dolazi do aktivacije humoralnog imuniteta, odnosno limfocita B koji stvaraju antitijela koja neutrališu virus tako što se vezuju za njegove antigene. Najprije dolazi do sinteze IgA i IgM antitijela, a nešto kasnije i do sinteze IgG antitijela koja se mogu detektovati kroz duži vremenski period. Istraživanja su pokazala da se razina antitijela, kod onih koji su bili inficirani i kod onih koji su cijepljeni vremenom smanjuje i na kraju gubi.
Međutim, to što se nakon nekog vremena antitijela ne mogu detektovati, ne znači da nismo zaštićeni od infekcije jer nakon prestanka sinteze antitijela, brigu za zaštitu od nove infekcije preuzima stanični imunitet čiju osnovu čine tzv T- limfociti. Ima ih nekoliko vrsta i svi zajedno učestvuju u borbi protiv virusa i sprječavanju reinfekcije. Osim toga dvije vrste limfocita (citotoksični i pomoćnički limfociti T) se mogu pretvoriti u memorijske stanice zahvaljujući kojima se postiže dugotrajni, česti višegodišnji, imunitet. Ove memorijske stanice sadrže informacije o virusnim antigenima tako da prilikom ponovnog izlaganja virusu u vrlo kratkom vremenu mogu potaknuti snažan imunološki odgovor.
Mjerenje staničnog imuniteta i cijena
Budući da se na osnovu mjerenja antitijela ne može utvrditi da li je neko zaštićen od infekcije, jedini pouzdan način je mjerenje staničnog imuniteta. Ne znam da li se pretraga stanične imunosti SARS-CoV-2 možete obaviti negdje unutar BiH, ali u Hrvatskoj je to moguće u nekim specijalističkim bolnicama. Za pretragu je dovoljan uzorak periferne venske krvi, a T-limfociti se stimulišu virusnim proteinom pri čemu dolazi do oslobađanja gama-interferona čija se koncentracija može izmjeriti. Rezultat se izražava u mIU/mL a sve vrijednosti > 200 mIU/mL označavaju pozitivnu staničnu imunost. Cijena ovog testa je 1200 kuna ili oko 320 KM.
Uprkos činjenici da postoji pouzdan test (dijagnostička osjetljivost od 97,9% ) kojim se može utvrditi da li je neko zaštićen od infekcije SARS-CoV-2, oni kod kojih je stanična imunost pozitiva ne mogu dobiti COVID potvrdu bez koje, u sve više zemalja, ne možete normalno obavljati svoje aktivnosti. Da stvar bude gora, osnovni kriterij za trajanje imuniteta i dalje je razina antitijela, tako da sve više zemalja za produženje COVID potvrda traže revakcinaciju nakon 6, 9 ili 12 mjeseci.
Priznavanjem testa na stanični imunitet riješio bi se i problem dobrog dijela onih koji se ne žele cijepiti, posebno kod onih kojima je COVID potvrda uvjet za dolazak na posao. Još jedna važna stvar je činjenica da se kod oko 80% onih koji su došli u dodir sa virusom nije bilo nikakvih simptoma i nisu se razvila antitijela, ali većina njih ipak ima stanični imunitet koji ih štiti, što znači da ni veći dio njih, ako to ne žele, ne bi trebali da se cijepe.
Krajem 2020.g. profesor Dragan Primorac je u Zagrebu uradio istraživanje kojim je utvrdio da je oko 25% ispitanika došlo u dodir sa virusom. Danas 10 mjeseci kasnije taj procent je znatno veći. Sasvim sigurno je sličan procent i u BiH. Dobar dio građana BiH je vjerovatno stekao stanični imunitet i zaštićen je od infekcije, jer kako drugačije objasniti činjenicu da mi sa oko 20% cijepljenih imamo proporcionalno 3 x manje zaraženih nego recimo Srbija u kojoj je 50% građana cijepljeno. Osim toga ovo dokazuje i da je imunitet stečen u kontaktu sa virusom bolji i sveobuhvatniji od onog koji se stiče cijepljenjem na šta ukazuju brojni imunolozi.
Ali uprkos svemu ovom i dalje se insistira na masovnom cijepljenju.
Na kraju da istaknem da ovaj tekst nema za cilj nikoga odvraćati od cijepljenja, pa ni one koji su preboljeli infekciju, a žele se cijepiti, nego samo ukazuje da svi oni koji nisu cijepljeni, a imaju stanični imunitet, nisu prijetnja ničijem zdravlju i imaju pravo normalno funkcionirati, raditi, ići u školu, studirati i putovati.
