U subotu, 31. siječnja 2015. napunilo se točno sedamnaest godina od ubojstva afričkog misionara fra Vjeke Ćurića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U fra Vjekinoj rodnoj župi Osovi, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i svećenika, slavljena je Sveta misa zadušnica za njega. Misu je predvodio i propovijedao fra Niko Petonjić, župnik sa Sivše, uz koncelebraciju dvadesetak svećenika.
U prigodnoj propovijedi fra Niko je istaknuo da su ovakve obljetnice prigoda da se „otmu zaboravu dobra djela koja ljudi čine, bilo da se radi o našim poznanicima, prijateljima, bližnjima ili čak nama nepoznatim ljudima“. Govoreći o fra Vjekinoj žrtvi u svijetlu evanđelja Isusa Krista, ustvrdio je da sam Isus Krist i bio razlogom da bosanski fratar, svećenik Vjeko pođe u Afriku.
„Čuti Kristov poziv, a pogotovo mu se odazvati, moguće je onima kojima je Riječ Božja postala pravilo života. Smisao je življenja evanđelja svjedočenje. Ono što je vjerom prihvaćeno nužno treba biti djelom potvrđeno. Dakako da su različiti oblici i načini svjedočenja. U Fra Vjekinu primjeru se to svjedočenje pokazalo sasvim konkretno. Na njemu se obistinjuju Isusove riječi da veće ljubavi nema od one da tko život svoj položi za prijatelje. Fra Vjeko, u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, odlazi u jedan drugi i drugačiji svijet nego je bio onaj u kojem je odrastao“, kazao je fra Niko podsjećajući da je fra Vjeki tamošnje stanovništvo brzo priraslo srcu. „Od prvog susreta s tim ljudima, s tim svijetom, osjeća se dobrodošlim, prihvaćenim. A on im ne ostaje dužan. Dvadesetak misionarskih godina radi među njima, kasnije i s njima na širenju Božjega djela“, riječi su fra Nike dodajući da poći u taj daleki svijet jest „izazov i avantura“ u kojim se napušta „određena sigurnost, veća mogućnost osobnog i profesionalnog rasta i razvoja, pa i materijalna situiranost“.
Kazavši da je fra Vjeko bio svjestan kako ga u tom „ogromnom i neistraženom polju njegova rada“ nisu prihvatili baš svi tamošnji žitelji, niti da su ga svi željeli u svojoj sredini, fra Niko je podsjetio da su ratna događanja u Ruandi samo pojačala manipuliranje ljudima, podmićivanje vodećih i važnih ljudi rađa nepravdom i patnjom. „I od misionara se sigurno tražilo, u najmanju ruku očekivalo, da odaberu stranu. To je visjelo nad glavom i fra Vjeki. I jest izabrao stranu. Izabrao je stranu patnika, prognanika, mučenika ne pitajući tko su i komu pripadaju. Pravo i iskreno prijateljstvo se očituje posebno u nevolji. Jedno je govoriti, a sasvim je drugo pokazati koliko je nekomu stalo do bližnjega, koliko ga se voli, odnosno što je prijatelj, bližnji spreman učiniti za zaštitu čovjeka i njegova dostojanstva“, naglasio je fra Niko dodavši potom: „Svjestan je bio da njegova nazočnost neće učiniti nikakvo čudo, ali hoće koliko toliko tim stradalnicima biti utjeha jer ih njihov svećenik nije ostavio, nije tek tako predao zlobnicima“.
Fra Niko je na kraju propovijedi izrazio uvjerenje da će napaćeni ruandski narod čuvati uspomenu na „bijelog fratra kojega nikakvo zlo nije moglo odijeliti od njih“ te da će fra Vjekina žrtva, kao i sve druge iz ljubavi podnesene žrtve, biti „plodna te da će se u taj nemirni i stoljećima ugnjetavani narod i državu, kontinent na koncu, vratiti pravda, mir, blagostanje i napredak dostojan čovjeka“.
Mladi Frame Osova istoga dana u večernjim satima u Domu kulture Žepče izveli su predstavu “Fra Vjeko”. Tekst i režiju potpisuje Anela Križanac. Nakon predstave bilo je moguće ostaviti prilog za školski centar “Otac Vjeko” u Ruandi kojeg vodi bosanski franjevac fra Ivica Perić.
Fra Vjeko, rodom iz Lupoglava kod Žepča, djelovao je od 1983. pa sve do svoje smrti kao misionar u Ruandi. Za vrijeme rata i genocida u Ruandi, kada je većina stranaca napustila zemlju, fra Vjeko je ostao radeći na smirivanju sukoba i pomažući izbjeglicama i ranjenicima s obje zaraćene strane. Nakon što je nekoliko puta preživio isplanirane napade, ubijen je u Kigaliju 31. siječnja 1998. Prema želji njegovih župljana, sahranjen je u crkvi koju je s njima izgradio u Kivumuu.
(kta)