Foto: Ima li života poslije katastrofe: Željezna volja Željeznog Polja

Jedno od mjesta koja su pretrpjela najteže posljedice nezapamćenih vremenskih nepogoda u maju prošle godine jeste Željezno Polje. Preko 100 klizišta izmijenilo je topografiju ovog mjesta, a kafkijanska je uzaludnost susreta s općinskim strukturama vlasti dodatno otežala normalan život brđanima. Šta se desilo s njima nakon što su se ugasila svjetla televizijskih reflektora?

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Mjesna zajednica Željezno Polje prostire se na obroncima planine Mahnjače prema dolini rijeke Bosne. Negdje na pola puta između Begovog Hana i Žepča, s magistralnog puta M-17, odvaja se cesta koja spaja ovu mjesnu zajednicu sa svijetom. Željeznopoljci vole reći da ona spaja svijet sa Željeznim Poljem. Vijugava cesta izbrazdana majskim poplavama i klizištima, smještena u podnožju brežuljaka i strmina, podsjeća na apokaliptične scene iz filmova.

Selo Čolići, smješteno uz cestu, zbrisano je s lica zemlje. Pokušavam se prisjetiti ovog kraja prije nego su ga majska dešavanja smjestila u fokus medijske pažnje: bistrog potoka koji je tekao pored puta, uredno pokošenih avlija, zelenih livada, obeharalih voćnjaka i sređenih malinjaka koji su odisali životom i melodijama dobrodošlice. Ali umjesto njih, čujem samo zvuk dizelskog motora i poneki kamen koji udari u pod golfa dvojke.

U Željeznom Polju ima hiljadu i jedna živa voda. I sve su starije od žeđi. Skoro da nema pozicije s koje se ne vidi neka hajr-česma ili drveni sopot. Planinske vode, kojima su se ponosili stanovnici ovog mjesta, iz simbola života prerasle su u simbol smrti i uništenja. Velika koncentracija vode u zemljištu prouzrokovala je preko stotinu klizišta na ovom području. Obuzima me jeza dok prelazim preko jednog od njih. Klizište je odnijelo dio stare ceste, pa nova, improvizirana cesta prelazi preko nestabilnog tla. Pitam se kako stanovnici Željeznog Polja koji rade izvan ovog mjesta svakodnevno “preživljavaju“ sedam kilometara ovog puta. U razgovoru s poznanicima uočavam zaokupljenost ovim problemom.

Organizacija poljoprivredne proizvodnje

“Najveći nam je problem komunikacija i neodgovoran odnos lokalnih vlasti“, govori mi Suvad Hadžić, jedan od inicijatora mnogih važnih projekata u ovom mjestu. Međutim, i pored problema s kojima se suočava lokalno stanovništvo, Suvad ističe njihov angažman i volju da svoj život učine boljim u ovoj nezapamćeno teškoj situaciji. Kao jedan od onih koji aktivno učestvuju u otkupu i skladištenju jagodičastog voća, po kojem je Željezno Polje nadaleko poznato, Suvad iznosi ohrabrujuće podatke.

U godini u kojoj je stanovništvo evakuirano iz svojih domova pred sami početak berbe jagodičastog voća, u kojoj su odroni zemlje uništili nekoliko malinjaka, iz Željeznog Polja plasirano je na domaće i evropsko tržište 700 tona malina, 100 tona kupina i 50 tona šumskih plodova. Sve su to čestiti i vrijedni Željeznopoljci ubrali i u najtežim uvjetima, bez sigurne putne komunikacije, uspjeli plasirati na tržište. Jagodičasto voće, koje su mještani vlastitim trudom i radom uspjeli obraditi u godini kakvu nisu zapamtili ni najstariji stanovnici ovog kraja, donijelo je oko 2,5 miliona maraka u mjesnu zajednicu koja broji manje od pet hiljada stanovnika.

-Naš trud i napor da živimo od vlastitog rada prepoznao je i vlasnik švedske korporacije ‘Nordic food’, koja je dva mjeseca prije poplava počela s projektom rasadnika i izgradnjom hladnjače u Mjestovoj Ravni, u srcu Željeznog Polja. U martu 2014. godine pripremili smo teren za projekat vrijedan preko milion maraka. Postavili smo kamen-temeljac i udarili potporne zidove. U maju smo očekivali pogonske motore iz Njemačke, ali se desilo to što se desilo. Jasno nam je bilo da je cijeli region Željeznog Polja nestabilan, ali, da stvar bude gora, pokrenulo se i veliko klizište nekoliko metara ispod same hadnjače. Međutim, Šveđanin je odlučio nastaviti s gradnjom hladnjače. Rekao nam je da je u nama prepoznao narod od kojeg ni pod koju cijenu ne treba odustajati, a ako je to Božija volja, nek hladnjaču nosi do Doboja, s osmijehom završi Suvad.

Pred hladnjačom zatičem dvojicu radnika, Almeta i Džejlana. Oni me provedoše kroz objekat, kroz ogromne komore namijenjene skladištenju plodova zemlje, i upoznaše me sa savremenom tehnologijom koja će omogućiti ovom zdanju da dnevno zamrzne 25 tona, a ukupno skladišti 300 tona jagodičastog voća. Još me odvedoše na sprat hladnjače i pohvališe se prostorijom u kojoj planiraju organizirati zajedničko obavljane namaza za uposlene kojih će, prema njihovoj procjeni, biti više od dvadeset. Veličanstvenost zdanja i optimizam ovih momaka na trenutak učiniše da zaboravim na prizore kojima sam svjedočio.

Izgradnja džamije kao simbola duhovnog jedinstva

U zaseoku Orčevići srećem Esada Nadžaka, jednog od inicijatora izgradnje džamije u ovom selu. U njegovoj kući ispijamo kahvu i razgovaramo o trenutnoj situaciji. Nana Rahima spominje Sadudina Tutnjića, kojem su općinske vlasti naredile da sam sruši svoju kuću koja visi na klizištu.

“Kako će hudnik sam srušit svoju kuću na onoj guduri?”

Umjesto odgovora, začu se dubok uzdah.

S Esadom obilazim džamiju čija unikatnost i ljepota plijene pažnju. On mi pažljivo govori o svakom detalju koji krasi ovaj objekat.

-Sedmog maja 2014. godine postavili smo kamen-temeljac, a već je 15. maja stanovništvo iz našeg sela evakuirano, osim onih radno sposobnih koji su pomagali evakuaciji ljudi iz Donjih Šahmana i Mjestove Ravni. Čim se situacija malo smirila i ljudi se vratili kućama, nastavili smo s gradnjom džamije. U augustu smo ponovo bili primorani na prekid radova jer je novi val klizišta zatvorio puteve. Bogu hvala, projekat je u završnoj fazi, a onda slijede unutrašnji radovi, uređenje dvorišta oko džamije i izgradnja džamijskog parkinga za auta.

Esad mi govori da se ovdje vrijeme računa na ono prije, i ono poslije klizišta. Ipak, podsjeća da je nakon maja 2014. godine otvorena i benzinska pumpa u Željeznom Polju i da svi ti pozitivni projekti ohrabruju ljude u njihovom naporu da nastave živjeti onako kako su to činili i prije nesretnog maja: moralno, hrabro i odlučno.

Legenda o nastanku Željeznog Polja

Legenda kaže da su Željeznopoljci nekada živjeli negdje drugo, ali da ih je kuga protjerala ubijajući najljepše mladiće i djevojke. Jedne noći, nedaleko od Vranduka, oni potražiše konak u jednom šumarku. Oko ponoći se iskradoše najljepša djevojka i momak, pa odlutaše do klokotavog izvora između Bistričaka i Šerića. Tu je mladić začuo šaputanje vodenih vila. Sazna da na konje u praskozorje trebaju natovariti samo najpotrebnije te se zajedno s psima uputiti ka najtamnijoj šumi. Na mjestu gdje konji i psi zastanu i niko ne htjedne maknuti dalje – da se tu nastane.

Tu će, prema kazivanju vodenih vila, nastati mnogi zaseoci koji se moraju povezati uskim putevima i nazvati čudnovatim imenima, toliko naopakim, suprotnim od onoga na što podsjeća okoliš, da ih tako kuga neće pronaći. Trinaest konja, 13 pasa, 13 djevojaka i 13 momaka nastaniše se na 13 brda. Trinaesti dan sastadoše se i 13 sati vijećaše kako nazvati te gudure i strmine. Konačno, odlučiše dati ime Polje, a da bi zavarali kugu još više odlučiše se za Željezno Polje, sudbinsko mjesto od kojeg ni danas ne žele odustati.

A kako reče pjesnik: “Sudbina se živi, od njene se ne može odustati.”