Anka Topić rođena je u Žepču 1882. godine. Završila je Učiteljsku školu u Sarajevu i radila u Kreševu, Sarajevu, Humcu, Stocu i na Šćitu. Osim poezije pisala je i objavljivala i priče, a 1908. godine izašla je Izgubljena zvijezda, njena prva zbirka pjesama .
Jedna lijepa ljubavna pjesma Muse Ćazima Ćatića posvećena je učiteljici i pjesnikinji Anki Topić. Mnogo puta čula sam da nam ta pjesma zapravo otvara priču o ljubavi ovo dvoje pjesnika. Neki autori tek daju naslutiti takvu mogućnost, a ima istraživača koji tvrde da su se njih dvoje voljeli. Da li je ta ljubav stvarno postojala, kakva je bila, kako se završila? Pronaći neke činjenice o njihovoj zaljubljenosti ili nekoj ljubavnoj vezi zahtijevalo bi ogromno biografsko istraživanje koje ionako ne može dovesti do sasvim pouzdanog podatka. Osim toga, danas to nikome više nije ni važno. O Musi Ćazimu Ćatiću znamo sve što trebamo znati da bismo razumjeli poeziju koju je pisao. Koga je sve u životu ljubio, varao ili sanjao, neka ostane barem djelimično nepoznato, jer i pjesnici imaju pravo na malo privatnosti.
O Anki Topić i njenoj poeziji znamo mnogo manje. Uglavnom se zna da je bila učiteljica i prva žena u Bosni i Hercegovini koja je objavila samostalnu zbirku poezije. Knjiga je objavljena u vlastitoj nakladi pod naslovom Izgubljena zvijezda.
Ostale su nam njihove pjesme da u njima, a ne u usputnim bilješkama savremenika, pokušavamo sklopiti njihovu (zabranjenu) ljubavnu priču. Ako su njene ljubavne pjesme upućene baš Ćatiću, možemo govoriti o pjesničkoj ljubavi. Oni su pjesnički komunicirali, bili jedno drugome bliski, pjevali su ljubav i o ljubavi i to ih povezuje. “Spokojna i plava” pjesnikinja odgovarala je ovako:
“O, kako si krasan,
Ko jutarnja zora,
Pramaljetno cvijeće,
Kad procvjetat mora. (…)
Pojava je cijela
Remek onog gori,
Jer najljepšeg tebe
Na svijetu stvori…. (…)
O kako te ljubim,
Srećo, nad sve sreće!
Miso moja tebi
Neprestano kreće. (…)
(…)
Dva su tijela, jedna duša,
Srce jedno, jedna ljubav;
Na jutarnjem suncu maja
Ogrija se cvijet taj ubav. (…)”
Anka Topić rođena je u Žepču 1882. godine. Nije imala ni punu godinu kad joj je umro otac i majka je s malom Ankom u naručju preselila u Sarajevo. Upućene jedna na drugu, bile su veoma vezane, i Anka je svoje prve stihove posvetila za nju najvažnijoj osobi na svijetu – majci. I njena prva objavljena pjesma zvala se Majci, časopis Pobratim 1900. godine. Završila je Učiteljsku školu u Sarajevu i radila u Kreševu, Sarajevu, Humcu, Stocu i na Šćitu. Osim poezije pisala je i objavljivala i priče, a 1908. godine izašla je Izgubljena zvijezda, prva zbirka pjesama Anke Topićeve, objavljena u vlastitoj nakladi.
Knjiga nije prošla nezapaženo, a kritika je naglasila da “pjesnikinja ove zbirke nije kao literarna pojava nepoznata našoj publici.(…) Pjesme ove zbirke dokazuju da doista nije početnica na pjesničkom polju (…) Ove pjesme glatčinom stiha i rime odaju autora, u kojeg već ima rutine pa i dara stihovima izrazivati svoje misli i osjećaje. Tom svojom spremom stvorila je pjesnikinja u ovoj zbirci niz lirskih pjesama, koje će iskrenošću osjećaja i čuvstva naći odziva u srodnim joj dušama. (…) Preporučamo uostalom tu zbirku naše mlade pjesnikinje, u koje ima nesumnjivo pjesničkog dara.” (Ljudevit Dvorniković, Behar, br. 15, 15. decembar 1908. godine)
Izgubljena zvijezda obuhvata dvije vječne teme mladih poetičkih duša: domovinu i ljubav. Knjiga je podijeljena na Otadžbinke (14 pjesama) i Ljubovanke, sastavljene od triju dijelova: I Tebi pjevam (14 pjesama); II Rob tvoj (9 pjesama) i III Uvenuli jasmin (20 pjesama). Izrazito emotivne i iskrene pjesme našle su odziv u srodnim dušama toga vremena, ali je sve manje objavljivala i uskoro je zaboravljena. Nije bilo nove knjige poezije ili proze da podsjeti na talentiranu učiteljicu. Ne znamo zašto je Anka Topić odustala od objavljivanja, iako je njena prva knjiga dobro primljena. A možda se i ona zajedno s nama pitala:
“Zvijezdo, – zvijezdo,
– sreće moje zvijezdo,
Što si mi se za oblake skrila?!”
Penzionirana je oko 1920. godine, a 1937. godine pa sve do smrti 1956. godine živjela je u Vitezu, u kojem je s prijateljicom Marijom Lamprecht napravila kuću.
Godine 1991. žepački Napredak podsjetio je na ovu pjesnikinju, a 1998. godine podružnice Vitez i Žepče objavile su reprint prve zbirke pjesama Anke Topićeve, knjigu Izgubljena zvijezda. Utemeljenjem književne nagrade “Anka Topić”, pjesnikinja je “spašena od zaborava”. Nagrada se dodjeljuje za prvu knjigu poezije bosanskohercegovačkih pjesnikinja objavljenu u posljednjih šest godina, odnosno u trima posljednjim bienalnim ciklusima. Jedna ulica u Žepču nosi ime pjesnikinje Anke Topić.
Neki autori tek daju naslutiti takvu mogućnost, a ima istraživača koji tvrde da su se Musa Ćazim Ćatić i Anka Topić voljeli. Da li je ta ljubav stvarno postojala, kakva je bila, kako se završila? Danas to nikome više nije ni važno.
Musa Ćazim Ćatić: A …Topićevoj
Po ulicama zaspaloga grada
Svilenim krokom povlače se sjene
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene –
Po ulicama zaspaloga grada.
U nijemom zvuku zamišljene noći
Svetog se bola veličanstvo širi –
Zv`jezdice plaču u plavoj samoći
I njima suza kao tamjan miri
U njemom zvuku zamišljene noći …
Ah! Šta to šumi sa dalekih sfera?
D l` oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć bjele i pamučne snove? –
Šta li to šumi sa dalekih sfera?…
Il naga Venus tajnu čežnju zbori?
Il sa cimbala angjeoskih zvuci
Šapuću ljubav? Il kevser žubori?
Il Luna maše s lepezom u ruci?
Il naga Venus tajnu čežnju zbori?
Trenuci to su ekstaze i raja,
Časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što `noih Sevdah cjelovima budi –
Trenuci to su ekstaze i raja! …
O noći, ženo neznanih daljina,
Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne –
O noći, ženo neznanih daljina!
Po odajama samotnog života
Etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota –
I sve u tvome mlijeku mi se kupa
Po odajama samotnog života.
Moj duh sa tvojim duhom se cjeliva,
Na tvojoj usni moja pjesma spava i sva mi tuga u tvoj mrak se sliva –
O noći, ženo spokojna i plava,
Pjesnik te evo grli i cjeliva! – – –
(Biser, Mostar, br. 4, 1912.)
ANKA TOPIĆ, OTADŽBINI
Lijepa Bosno, ti kolijevko sreće,
Tebi moje duše miso kreće!
Za te srce silovito bije,
Crljenom se nebu molba vije:
Da te čuva, da te štiti, brani
I da minu svi preteški dani.
Hrabri rode, iz Bosne mi drage,
Koji nikad ne izgubi snage,
Ja te ljubim i brat si mi mio,
Ma ti vjere ove, one bio;
Klanjao se, klečo ili stao,
Bog je jedan domak nama dao!
Svi pridošli iz susjednog kraja,
Kojim`jedna s nama je domaja,
Koji slogom za slogu se bore,
Da narodu sreću njome stvore;
Ja sam vaša, u jedinstvu s vama,
Jer bez sloge nam je, braćo, tama.
Stog vojujmo odvažno i smjelo,
Jer mnogome odavna se htjelo
Prisvojiti nas i naše blago;
Drugome je vazda tugje drago.
Ne će uspjet, – ta sloga nas prati,
Svi ćemo se vjernom braćom zvati.
ANKA TOPIĆ, SARAJEVU
Sarajevo bijelo, milovidni grade.
S tebe mi se oku suza tuge krade,
S tebe srce bolno, zabrinuto bije,
A zanosna duša smirila se nije…
A zanosna duša smirila se nije, Jer u tebi dušman gnijezdo sebi vije –
Za potomstvo svoje, taj naraštaj mladi;
To mu gragju cijelu blaga našeg vadi.
Te mu gragju cijelu blaga našeg vadi,
A bez truda, muke danom na dan radi,
Mi gledamo mirno, bez ikojeg mara,
Ko da sreću nama – a ne sebi stvara.
Ko da sreću nama – a ne sebi stvara,
Ne znajući lude da nas samo vara,
Jer govori tiho, a uz to se smije;
Jadni narod jošte svijesti došo nije!
Jadni narod jošte svijesti došo nije!
A u sebi narav lava hrabrog krije –
Prenimo se`s toga, te budimo čili,
Kao što su oci, djedi naši bili.
Ko što su oci, djedi naši bili,
Da budemo domu, jedan drugom mili,
Da čuvamo naše, svetinju starine,
Da smo dika, ponos mile domovine!
Da smo dika, ponos mile domovine,
Da ponovo sunce slobode nam sine;
Ono jarko sunce, što jedinstvo zovu,
Koje sreći sreću rode, – stvara novu.
