Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrđena je presuda Županijskog suda u Dubrovniku kojom je don Ivica Sinanović, svećenik iz Žepča, oslobođen optužbe za ubojstvo, objavila je Izvještajna katolička agencija IKA.
Ovom presudom pravomoćno je okončan krivični postupak protiv don Ivice Sinanovića zbog događaja iz svibnja 2012. godine u naselju Banići u Hrvatskoj.
– Iskreno, nakon gotovo četiri i po godine još uvijek ne vjerujem da sam slobodan, jer me to breme i dalje pritišće. Kad sam jutros ustao, rekao sam: “Hvala ti, Bože i hvala svim svetim anđelima, koji su me očuvali na životu”. Zapravo, presretan sam. Ali, s druge strane, ne mogu biti sretan čovjek, pogotovo kao svećenik, nakon što toliko godina nosim teško breme na svojim leđima i u srcu, jer ipak je jedan život ugašen prije vremena, nema jednog čovjeka, zbog nesretnih okolnosti koje su se dogodile. Jako mi je zbog toga žao i teško mi je živjeti s tim svaki dan – rekao je don Ivica Sinanović prošle godine nakon objave neslužbene presude da je oslobođen za ubojstvo.
Bio je to, doista, kako nam je tada rekao, nesretan slučaj, koji teško ko može shvatiti ako se nije nalazio u takvim okolnostima.
– Već sam bio spavao te noći. Budući da uzimam lijekove za PTSP, teško se budim, ali sam čuo viku i do kraja navijenu muziku, mog omiljenog Thompsona. I nekoga ko je urlao: “Četniče, izađi, ubit ću te, zaklat ću te!”. Psovao mi je majku. Provirio sam kroz ‘škure’, ali nisam vidio ko je i onda sam čuo lomljavu u hodniku, jer je razvalio vrata i upao u župni dvor, vičući da sam četnik, da će me zaklati i ubiti, psujući četničku majku – rekao je don Ivica Sinanović, koji je tada otvorio vrata dnevnog boravka i kako kaže dobio udarac u leđa od kojeg se srušio na pod.
– Nisam se nadao udarcu i već sam dobio drugi. Bacio me na pod i urlao, psujući majku četničku i da će me zaklati. Kad je treći put nasrnuo, krenuo sam se braniti i zadao sam mu dva ili tri udarca, ne sjećam se više. Znam samo da sam ga udario. Bio je to velik i krupan čovjek, veći od mene, tj. kako bi u borilačkom sportu rekli “kategorija iznad”. Pao je i počeo krkljati. Odmah sam krenuo do telefona zvati policiju – prisjećao se don Ivica, ali od šoka nije se mogao sjetiti broja policije, koju dotad nikad nije ni zvao, pa je nazvao župnika u susjednu župu.
Zvao ga je dvaput, ali policija nije dolazila. I policiji i hitnoj pomoći trebalo je gotovo 45 minuta da dođu.
– Svoga sam napadača okrenuo na bok, izvadio mu jezik, jer se počeo gušiti. Čudno mi je bilo da policije i hitne pomoći nema tako dugo. Hitna pomoć ustanovila je smrt. Nije mi ga bila namjera ubiti, nego samo obraniti sebe – rekao je don Ivica, dodajući kako mu to tada niko nije vjerovao i tek je naknadno sudskim vještačenjima i odlukom Vrhovnog suda odbačena presuda od 4,5 godine zatvora i vraćena na ponovno suđenje, jer je utvrđeno da je to bio napad na njega i njegova samoobrana.
– Podigla se neviđena hajka protiv mene kao svećenika-uboice. Jedva su čekali da se obruše na Crkvu, da se razračunaju s hijerarhijom, što mi je bilo posebno teško, jer sam narušio ugled Crkve – ispričao je don Ivica, koji se nakon toga povukao u rodno Žepče u BiH, gdje je u svojoj porodici živio kao seljak, poljoprivrednik, razriješen svih svećeničkih ovlasti, piše IKA.
