Nedžad Ibrišimović, bosanskohercegovački književnik i umjetnik, rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. Dobitnik je brojnih nagrada, poput Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, nagrade Društva pisaca, Bošnjačke zajednice Preporod, nagrade Hasan Kaimija. Za djelo “Vječnik”, koje je izašlo 2005. godine, Društvo pisaca Bosne i Hercegovine kandidovalo je Ibrišimovića za Nobelovu nagradu.
U trećoj godini života je ostao bez oca i sa majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa Srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Nedžadov život se ugasio prije 4 godine, 15.09.2011. godine, a njegova djela će živjeti zauvijek.
Nedjeljna lektira: Ugursuz
Ugursuz je struktuiran nekanonski, to znači da je na svim razinama svoje razuđene strukture odstupio od modela tradicionalnog pripovijedanja. Ta okolnost gotovo da diktira smijer i vrstu pristupa ovom romanu, tako da svo koji govore o njemu treba da uvaže činjenicu da je Ugursuz po formi netipičan i u stilu osebujan. Sadržaj Ugursuza nije historija, nego svijest njegova glavna lika Muzafera, kojoj je historija samo parabolički okvir. Ibrišimović, kako primjećuje kritika, piše o drami identiteta, svijesti, savjesti i jezika. Namjesto objektivnoga historijskog vremena, autor promovira simboličko svevrijeme kao autentičan prostor egzistencije. Zlo se se ovdje ukazuje kao transhistorijsko stanje, a povijest kao mora, fantazmagorija i užas rasula svijeta.
Skučena, ali bistra svijest nerazvijenog, nijemog i prezrenog stvorenja, “ugursuza” kojemu su ostale samo oči, sluh i ruke za doticaj sa ljudima, tumač je izvanjskoga svijeta. Cijela jedna historija obitelji Abazović sa Herdekovca protumačena je iz tog prizemnog, “najdonjeg pogleda”. Taj pogled “psećeg čovjeka” polučuje sagledavanjem golotinje njenih bića. Ibrišimovićev roman ne donosi u prvi plan protagonista koji je hroničar vremena i zbivanja, nego hroničar slutnje kao unutarnjeg stanja i zla kao izvanjskog procesa. Povijest je ovdje tek eho iracionalnih sila, a u prvom je planu unutarnja drama protagonista.
