Dževad Dizdarević Dževko – Sjećanje na mit

Koliko god guglali, koliko god tražili po žepačkim arhivama dvadesetog vijeka, o Dževadu Dizdareviću Dževki –nećete ništa naći. Njegova sudbina i njegov život bili su vezani za kafanu, ugostiteljstvo i da je sedamdesetih godina prošlog vijeka postojao internet, sličan današnjem, Dževko bi bio u samom vrhu pretrage.

Danas je potpuno neshvatljivo da je u starom njemačkom bunkeru, na Ograjini, nekoliko kilometara od Žepča, gotovo u nedođiji, otvorio kafanu i godinama bio najpoznatija ugostiteljska destinancija tog vremena.

Još je teže shvatiti da je kafani dao naziv potpuno netipičan za to doba: Amerikanac.

Bila su to vremena kada se kupovalo samo domaće, vremena kada ni najhrabriji nisu smjeli izgovoriti „predizborna kampanja“, jer je službena sintagma bila „izborne aktivnosti“, delegatski sistem i Savez komunista nisu bili sretni da se promoviše zapadna kultura, pa je Dževkin Amerikanac bio preteča dolaska evropske kulture i onog što će uslijediti mnogo godina kasnije.

Dževad Dizdarević Dževko je prvi čovjek kome je uspjelo da dovede Amerikanca u Žepče, a onda u Amerikanac da dovede elitu, srednji sloj i radničku klasu tog vremena.

Da je u njemačkom bunkeru, tamo na Ograjini, nekada bilo života, danas se može naslutiti samo po električnim žicama koje odoljevaju zubu vremena. Stara betonska građevina u kojoj su nekada bili njemački vojnici i naoružanje, zarasla je i pretvorena u smetljarnik.

A Dževko je smetljarnik pretvorio u mjesto gdje se prave najbolja kuhana jela i toče najbolja pića, pa i danas oni koji pamte njegov Amerikanac mogu posvjedočiti da je imao najbolje koljenice, najbolje gulaše i da je znao prirediti atmosferu koja privlači goste koji nemilice troše novac.

Zapravo, prvi posao mu je bio trgovački putnik za jednu tekstilnu industriju, ali kako nije želio da radi za druge na procenat, odlučio je da drugi rade za njega.

Svu energiju uložio je u ugostiteljstvo i napravio žepački brend.

Njegovi gosti bili su kočijaši, rudari, seljaci, radnici, društveno-politički radnici, šoferi, željezničari i svi drugi koji su željeli dobar provod.

Petkom, kada je bio pazarni dan i poslje povratka sa stočne pijace, pred Amerinacem su bili uvezani konji koji su vukli zapregu, parkirani automobili, ali se u Amerikanac dolazilo i pješice.

Kod Dževke nije bilo brze hrane. Sve što se pripremalo u njegovoj kuhinji bilo je pripremano sa mnogo truda i zadugo se krčkalo.

Pričalo se da su neke njegove konobarice žene sumnjivog morala, da su znale od mušterija da izvuku i posljednji dinar, ali sve je to bilo dio biznisa koji je osmislio i kroz život gradio Dževko.

Zbog pretjeranih kilograma, teško da bi igdje mogao kupiti hlače, pa su mu šnajderi šili po mjeri, uz obavezne tregere jer na grdosiji kakav je bio – nije bilo tog kajiša koji bi izdržao njegove hlače. Ličio je na ugojenog Amerikanca, nekog ko je sišao sa holivudskog filmskog platna.

Čak je na zidiću ispred Trzanske džamije bila betonirana specijalna klupa napravljena isključivo za Dževku.

Možda je najveći hedonista kojeg je Žepče ikada imalo. Kažu da je imao običaj, u tom istom njemačkom bunkeru, da pere noge špricerom, čisto eto onako, iz zabave, takav je bio Dževko.

On je najbolji primjer uspona i pada Žepča, tog dijela turističke industrije koji pruža ugostiteljske usluge.

Kažu da je bilo radnika koji bi, čim prime platu odlazili u njegovu kafanu i izlazili praznih džepova.

Niko nije imao pravo da se buni jer svi su u njegov Amerikanac odlazili dobrovoljno, na izolovano mjesto gdje buka nikome nije smetala, na mjesto dobrog provoda, dobre hrane i jakog pića.

Kasnije je u Žepču otvorio „Gurman“, kafanu uređenu sa stilom, bez memle i teškog zraka i opet mu se posrećilo.

Plaćao je poreze, dovodio muziku, najbrže, učtive konobare i zadržao kuhinju za koju se na daleko čulo.

Svi pamte fešte, posebno one bajramske, na kojima su kod Dževke u Grmanu pjevali Halid Bešlić, Hari Varešanović, Enes Begović i druga velika imena estrade.

Ipak, u onim zidovima od debelog betona,  ostale su uspomene socijalističke generacije proleterijata kojeg je sve manje među živima. Generacije koje su širile ime o Dževkinom Amerikancu polako nestaju.

Jednom davno, još dok sam bio dječak, tetak me uveo u Amerikanac. Nije me ni pitao šta ću popiti, jer valjda djeca piju sokove.

Ukus „Jupija“, sarajevskog bezalkoholnog pića, zauvijek će mi ostati u sjećanju. Prvi put sam ga probao u tom Amerikancu i sa čuđenjem gledao u veselu radničku klasu. Ne sjećam se baš svakog detalja, ali ta kafana iz sedamdesetih godina imala je svog gazdu i to se osjećalo u svakom dijelu prostrane kafane.

Da je živ, ni danas ne bi prodavao hamburgere.

Dževad Dizdarević Dževko prva je institucija Žepča koja je pretvorena u mit i tamo će ostati sve dok ne umre i posljednji gost njegove kafane, a takvih nije malo.

Dževku ćemo pamtiti i po žepačkom vašaru, te kao fudbalera u nekadašnjem FK „Orlovik“.

Sve u svemu, Dževko je bio, a i ostaće jedna od najvećih žepačkih legendi.

Dževad – Hasan Dizdarević – Dževko, 22.02.1935. – 19.04.1991.